Unatoč izraženim potrebama tržišta rada za različitim oblicima radnog angažiranja fizičkih osoba u manjem opsegu od punog radnog vremena, rad u nepunom radnom vremenu u Hrvatskoj se još uvijek ne koristi u mjeri koja bi snažnije poticala smanjivanje stope nezaposlenosti. U prilog tome govore pokazatelji razvijenih zemalja Europe čije su relativno niske stope nezaposlenosti (niske u odnosu na Hrvatsku), jednim dijelom i rezultat većeg učešća rada s nepunim radnim vremenom.
Propisi radnog i socijalnog prava u Hrvatskoj poznaju institut rada s nepunim radnim vremenom, ali razrada tog instituta nije cjelovita. Radno i socijalno zakonodavstvo regulira neka prava radnika zaposlenih u nepunom radnom vremenu jednako kao i za radnike koji rade s punim radnim vremenom, a neka prava su određena razmjerno trajanju nepunog u odnosu na puno radno vrijeme. Pri tome zakonodavna regulativa nepunog radnog vremena nije ni dosljedna ni poticajna.