Baveći se ulogom međunarodnih aktera u tri ključna trenutka u razvoju socijalne politike u Hrvatskoj poslije stjecanja neovisnosti, ovaj članak poima socijalne reforme kao složene interaktivne procese u kojima su naslijeđa i konteksti bitni. Nepovjerenje koje je rezultat implicitne socijalne politike u kontekstu novog ratovima uvjetovanog humanitarizma tijekom ratova, još više produbljeno zbog problema vezanih uz projekte reforme kojima se upravlja izvana, i dalje ograničava promjene u hrvatskoj socijalnoj politici i praksi. Ipak, odgođena, ali sve više djelujuća europeizacija, izražena u Zajedničkom memorandumu o socijalnom uključivanju, otvara četiri područja dijaloga i moguće usklađivanje ideja Europske unije i hrvatske stvarnosti: statistika, participacija, vladavina, predanost politici i praksa.