Početkom 1990-ih u zemljama Europske unije, na krilima liberalnih ideja, činilo se da su stambeni problemi jednom zauvijek riješeni, a nove generacije ionako ne poznaju moru stambene oskudice poslije Drugog svjetskog rata. Štoviše, živjelo se u uvjerenju da je stambeno obilje, u prostoru, njegovoj opremljenosti i okolini, dostupno najširim slojevima stanovništva. Zagovornici veće uloge tržišta prodavali su socijalne stanove i smanjivali poticaje za stambeno zbrinjavanje građana. Stambeni su troškovi bili na udaru prilikom prvih reformi socijalne države.

Potresi na stambenim tržištima 1990-ih izgledali su kao prolazni, a povećane stope rasta trebale su liječiti sve te probleme čija se priroda i struktura otkrivaju tek u novije vrijeme. Čini se da je povlačenje države sa stambenog tržišta krajem 1980-ih i 1990-ih skupo stajalo razvijene europske zemlje. O tim se temama s puno argumenata govorilo na konferenciji Europske mreže stambenih istraživača održanoj u Roterdamu 2007.

Temeljem načela supsidijarnosti, u okviru Europske unije, stanovanje i stambena politika odgovornost su zemalja članica i sve donedavno činilo se da procesi europskih integracija u tom području razvoja nemaju nikakvog prepoznatljivog utjecaja.

Iskustva sa stambenom krizom u mnogim europskim gradovima govore o visokim cijenama stanova koji neosporno utječu na kvalitetu života građana. Oskudica pristojnih stanova po prihvatljivim cijenama prepreka su kompetitivnosti, zapošljavanju, mobilnosti i socijalnom uključivanju. Nedavni nemiri u Francuskoj povezani su i s problemima stanovanja.

Problemi stanovanja u novoprimljenim članicama neusporedivo su dublji i složeniji. Stambeni je standard uglavnom skroman, a pristojan stan teško može zaraditi prosječno kućanstvo. Naslijeđeni stambeni fond u ovim zemljama još će dugo određivati kvalitetu života u ovim zemljama.

Ovo su bili poticaji unutar parlamentarne skupine »Urbano stanovanje« Europskog parlamenta da poslije širih rasprava i konzultacija u travnju 2006. usvoji Europsku povelju za stanovanje. Stanovanju se pristupa kao bitnoj komponenti europskog socijalnog modela i kao ključnom čimbeniku socijalne integracije. Ostvarivanje ciljeva Lisabonske strategije glede socijalne kohezije uvelike je uvjetovano razvojem situacije na stambenom tržištu gdje se svim građanima treba omogućiti pristojno stanovanje. U povelji se ističe i važan doprinos zapošljavanju prilikom gradnje, renoviranja i obnove stanova.

U radnoj skupini za izradu Povelje važnu su ulogu imali Francuzi. U Francuskoj je novijim mjerama pravo na stan izjednačeno s pravom na obrazovanje, a osobe bez stana mogu računati na stambeni zajam s nultom kamatnom stopom.

Europska unija ovime doprinosi uspostavi povoljnog i poticajnog okvira za uspostavu nacionalnih stambenih politika u skladu s interesima Zajednice.

Europska stambena povelja osnažena je i »Odlukom Europskog parlamenta o stanovanju i regionalnoj politici« iz svibnja 2007. godine. Povelja kao instrument dio je koncepta dobre vladavine u EU-u i služi kao poticaj i uputa izradi nacionalnih stambenih programa.

Europska je praksa da vlade u stambenoj politici osiguraju opći okvir, a gradovi – lokalne vlasti oblikuju stambene programe koji su primjereni njihovim potrebama.

Rasprave u pripremi i usvajanju Europske stambene povelje dale su konkretne rezultate. Nove članice EU-a mogu od 2007. godine koristiti strukturne fondove za gradnju socijalnih stanova i urbanu obnovu. Novije rasprave u Europskom parlamentu stavile su na dnevni red pitanje visine poreza na dodanu vrijednost na građevinski materijal i usluge kao dio strategije snižavanja cijena stanova.

Europska stambena povelja usko je povezana s programskim dokumentima koji se odnose na područje urbanizma. Leipziška povelja o europskim gradovima, usvojena 2007. godine, govori o kulturi građenja koja je posredovana gospodarskim, socijalnim, kulturnim, tehnološkim i ekološkim okruženjem. Zauzimajući se za primjenu europskog Urbanog acquisa iz 2004., te Europske teritorijalne agende, povelja zagovara politiku integriranog urbanog razvoja u kojoj se koordiniraju prostorni, sektorski i vremenski okviri održivog razvoja gradova. Urbana politika dio je dobre vladavine u kojoj se iskazuju interesi različitih dionika. Gradovi se razvijaju za građane kao bi im pomogli u ostvarivanju aspiracija za kvalitetnijim životom, gdje je stanovanje na vrhu liste prioriteta.

Može li Europska stambena povelja biti korisna u Hrvatskoj? Imajući u vidu karakter i razmjere stambenih problema u Hrvatskoj, Europska stambena povelja nudi poticajan okvir za nove inicijative. Konačno, to može biti poticaj za izradu Nacionalne stambene strategije. Nekoliko velikih gradova u zemlji koji iskazuju sve veći interes za izgradnjom svojih stambenih politika na putu su primjene preporuka ove Povelje. Mudro bi bilo pripremati projekte socijalnog stanovanja i urbane obnove koji će se po pristupanju EU-u moći financirati iz strukturnih fondova. Zašto ne staviti na dnevni red snižavanje PDV-a kao čimbenika snižavanja cijena stanova? Može li se pokrenuti rasprava o suzbijanju špekulanata na hrvatskom stambenom tržištu?

Za očekivati je da će se u Hrvatskoj sve više iskazivati interes za europskim dokumentima koji nas upućuju u načela dobre vladavine te da će ovakve povelje imati prepoznatljivog utjecaja u pripremi, donošenju odluka i primjeni različitih javnih politika.