U prvom dijelu rada autor se bavi počecima hrvatskog mirovinskog sustava koje nalazi u mirovinama vojnika i državnih službenika, bratinskim blagajnama nastalim u 19. stoljeću te u mirovinskom osiguranju zaposlenika u prvim hrvatskim bankama početkom 20. stoljeća. Nakon Prvog svjetskog rata, 1922. godine u monarhističkoj Jugoslaviji usvojen je Zakon o socijalnom osiguranju radnika kojim se regulira mirovinsko osiguranje radnika. Međutim, taj zakon nije primijenjen sve do 1937. godine.

Mirovinsko i drugi oblici socijalnog osiguranja sustavno se uvode nakon Drugog svjetskog rata. U institucionalnom i financijskom pogledu mirovinsko se osiguranje postupno decentralizira i prenosi u nadležnost tadašnjih republika.

Kriza mirovinskog sustava, koja je bila prisutna na kraju razdoblja socijalizma, produbljena je tijekom Domovinskog rata i postsocijalističke tranzicije. Ona se prvenstveno ogledala u problemima financiranja mirovinskih fondova i pada razine mirovina.

Pred kraj devedesetih izvršena je tzv. mala, parametarska mirovinska reforma, kojom je racionaliziran postojeći mirovinski sustav. Godine 2002. počela je djelomična kapitalizacija mirovina, dakle, radikalna promjena mirovinskog sustava. Mirovinska je reforma, povezana s promjenama u društvu, uzrokovala nove probleme u prvom stupu međugeneracijske solidarnosti. Nakon »mirovinskog duga« nastalog u prvoj polovini devedesetih, a koji se postupno vraća, danas je aktualan problem tzv. »novih mirovina«, ostvarenih nakon 1999. godine, koje osjetno zaostaju za starim mirovinama.
Autor ističe da će budući razvoj mirovinskog sustava biti determiniran gospodarskim razvojem, a posebno zapošljavanjem. Također predviđa da će Hrvatska korigirati postojeći mirovinski sustav, mijenjati neke njegove parametre (npr. dob odlaska u mirovinu), a isto tako rekonstruirati njegovu institucionalnu strukturu, prije svega uvođenjem temeljnih mirovina.