Sa Smithovom teorijom rasta i Ricardovom teorijom raspodjele, osnivači političke ekonomije pokušali su predstaviti, u jednom relativno jednostavnom teorijskom modelu, logiku funkcioniranja kapitalizma koja je rođena prije industrijske revolucije. Danas, u tranziciji koja nas vodi od industrijskog kapitalizma prema ekonomiji zasnovanoj na difuziji i pokretačkoj ulozi znanja, možda moramo ponovno prijeći analitički proces osnivača političke ekonomije. Taj postupak, koji kao u nerazdvojivu cjelinu mora povezati način proizvodnje i način raspodjele bogatstva, iznosi na vidjelo ključnu problematiku: pitanje legitimiteta i ekonomske ostvarivosti zajamčenog socijalnog dohotka nezavisnog od rada.
U ovom članku ćemo nastojati objasniti dva bitna aspekta problema. Prvi se odnosi na pojašnjenje unutar aktualne rasprave dviju suprotstavljenih koncepcija zajamčenog dohotka: onoj neoliberalnoj o uvjetovanom minimalnom egzistencijalnom dohotku, s jedne strane i o zajamčenom dohotku, dostojanstvenom i bezuvjetnom koji zovemo »zajamčeni socijalni dohodak« (ZSD), s druge strane. Drugi aspekt tiče se razilaženja glede ekonomskih osnova i financiranja ZSD-a. Radi se o tome da se ova razmišljanja moraju prenijeti na preobrazbu podjele rada i način akumulacije kapitala što označuju prijelaz prema onoj fazi kapitalizma koju nazivamo kognitivni kapitalizam. U ovom rasuđivanju raspravit ćemo neka teorijska pitanja koja se tiču promjena u samom poimanju društvenog bogatstva i proizvodnog rada da bismo došli do ZSD-a shvaćenog kao dohodak zasnovan na spajanju socijalne najamnine i kolektivne rente.