U prvom dijelu autor opisuje socijalnu komponentu kao sastavni dio kršćanske vjere, koja se očituje i kao praksa i kao nauk. Već u Bibliji veoma se ističe veza između vjere i socijalne djelatnosti (briga za siromašne, udovice, siročad. Strance, bolesne itd.), što će se na razne načine vršiti tijekom povijesti Crkve. Nauk o socijalnim obvezama vjernika iznosit će se u obliku nagovora, propovijedi, rasprava o pojedinim socijalnim pitanjima, i, kasnije, u teološkim traktatima. S razvojem moderne industrijske civilizacije usporedo s nastajanjem socijalnih znanosti razvija se i socijalni nauk Crkve. Većinom se kao početak službenog socijalnog naučavanja u Katoličkoj crkvi uzima enciklika „Rerum novarum“ pape Lava XIII. iz 1891. godine. U ovih sto godina razvit će se korpus katoličkoga socijalnog nauka. U članku se raspravlja o njegovoj naravi i metodologiji. U drugom dijelu autor opisuje glavne odrednice katoličkoga socijalnog nauka. Polazište je personalistički humanizam u kršćanskoj perspektivi. Iz njega proizlaze neka važna socijalna načela: solidarnost i supsidijarnost, opće dobro, pravda, participacija te „preferencijalna opcija za siromašne“. Autor zaključuje da je socijalni nauk Crkve sigurno polazište i okvir za dobru socijalnu politiku.