U ovom članku autor pokušava osporiti opći pogled na krizu socijalne sigurnosti. Pri tome on koristi model u kojem pritisak na transformaciju razvijenih sistema socijalne sigurnosti predstavlja zavisnu varijablu, dok su nezavisne varijable kako brojni egzogeni faktori koji djeluju iz okoline, tako i niz endogenih faktora, koji su se, u procesu razvoja sistema socijalne sigurnosti, pokazali kao posljedice na koje se nije računalo. Autor dalje raspravlja o četiri bazična modela reformiranja socijalne sigurnosti: privatizacija, porez na strojeve, garantirani dohodak i akcija solidarnosti. On smatra da svi ti modeli, iako njihovi zagovornici tvrde da predstavljaju opće modele reforme, rješavaju samo neke probleme nastale u području socijalne sigurnosti.