Pravna zaštita ruskih izbjeglica nakon oktobarske revolucije u Rusiji prvo je izbjegličko pravo kojim se počinje baviti međunarodna zajednica konstituirana oko Lige naroda. „Nansenova putovnica“ prvi je korak u tretiranju pojedinaca (izbjeglica) kao subjekata međunarodnog prava. Autor prati razvitak međunarodnog izbjegličkog prava u kontekstu glavnih izbjegličkih pokreta u dvadesetom stoljeću. Autor posebno komentira nastavak Ženevske konvencije o statusu izbjeglica (1951), čije je određenje pojma izbjeglice, s univerzalnom primjenom, garantiranom Protokolom iz 1967, i danas na snazi. Nakon liberalnih uspona međunarodnog izbjegličkog zakona šezdesetih i sedamdesetih godina, od sredine osamdesetih bogati svijet počinje uvoditi sve restriktivnije mjere u politici primitka izbjeglica i azilanata, a svjetski izbjeglički sustav našao se u dubokoj krizi. U drugom dijelu rada autor naznačuje multidisciplinarni korpus izbjegličkih studija koje se konstituiraju kao posebno područje istraživanja u zadnja dva desetljeća. Osnovani su specijalizirani instituti, pokrenuti specijalizirani časopisi za problematiku izbjeglica, a izbjegličke studije na pojedinim svjetskim sveučilištima dobile su i akademski status. Autor zatim ukazuje na opasnost klijentalnog položaja istraživača na ovom području spram naručitelja istraživanja – državnih ustanova i humanitarnih agencija pomoći i zalaže se za autonomna znanstvena istraživanja. Zadnji dio rada posvećen je hrvatskoj izbjegličkoj krizi. U njezinu teorijskom objašnjenju autor primjenjuje model kompetitivnog formiranja nacije-države, upozoravajući na hrvatske specifičnosti. Na tragu ideje sugerirane u svjetskoj izbjegličkoj literaturi, da za sociološku analizu ne mogu biti zadovoljavajuće dihotomne pravne kategorije izbjeglice-neizbjeglice, Mesić je, s osloncem na vlastita empirijska istraživanja, koncipirao šest tipova izbjeglica odnosno raseljenih osoba.