U posljednjih pet godina uočen je pad broja evidentiranih roditelja počinitelja zlostavljana ili zapuštanja djece i broja djece koja su u tretmanu socijalne skrbi zbog ugroženog razvoja u obitelji. Istraživanje psihosocijalnih aspekata zlostavljanja i zanemarivanja djece u obitelji pokazuju da to smanjivanje nije odraz stvarnog smanjivanja broja djece čiji je razvoj ugrožen u obitelji, već da je tijekom ratnih godina došlo do povećanja „tamne brojke“. Navedene su sugestije za uspješnije rano otkrivanje, evidentiranje, prevenciju i tretman zlostavljanja i zanemarivanja djece u obitelji. Različiti oblici zlostavljanja djece u obitelji poznati su stoljećima, no tek je u posljednjih tridesetak godina taj problem ozbiljno zainteresirao javnost i stručnjake. Danas se čak smatra da je zanemarivanje te tjelesno, psihičko i seksualno nasilje nad djecom u obitelji jedan od najvećih problema suvremenog društva (Archer i Browne, 1988; Newberger i sur., 1986. i drugi). Mnoga djeca izložena su nekom od tih oblika nasilja i nebrige čitavog života (Hunter i Killistrom, 1979; Rohner, 1984.). djeca koja su bila zlostavljana ili/i zanemarivana u djetinjstvu pokazuju čitav niz poremećaja u ličnosti i ponašanju: od školskog neuspjeha, agresivnosti, delikvencije, pa do psihosomatskih oboljenja. Razvijaju se u odrasle koji teško uspostavljaju zadovoljavajuće odnose s okolinom, češće zanemaruju i odbacuju vlastitu djecu i dr. (Rohner, 1984; Wilson i Herrenstein, 1985; Ajduković i Pečnik, 1992).