Status osoba treće životne dobi u obitelji čije se mogućnosti i odgovornosti krajem dvadesetog stoljeća mijenjaju dovodi do potrebe da se društvo pripremi na preuzimanje zaštitnih funkcija i da ponudi pravne instrumente koji će omogućiti pomoć, predstavljanje i zaštitu interesa starih osoba. U osnovi pravnog statusa starih osoba ili osoba treće životne dobi mora biti temeljno ljudsko pravo na samoodređenje putem izjava volje. Kada je nesposobnost uključivanja u životne troškove prouzročena otežanom fizičkom pokretljivošću, predstavljanje volje moguće je putem punomoći. Vezu između nesposobne osobe i skrbnika trebalo bi graditi na odnosu presumiranog povjerenja koje je temelj punomoći. Država putem pravosudnih organa pridržava pravo intervencije radi zaštite interesa nesposobnih osoba, jer te osobe imaju ista prava kao i sva ostala ljudska bića, ali kad je potrebno imaju i pravo na stručnog skrbnika radi njihove dobrobiti i zaštite interesa.