Hrvatska je po Ustavu socijalna država, ali socijalna je država u krizi, posebice kao „država blagostanja“. Preuzela je deklarativno terete koje ne može u praksi obavljati. Potrebne su temeljite promjene. Iz socijalnog nauka Crkve pružaju se perspektive za mogući preobražaj: antropološko polazište (čovjek je kao osoba i njegova socijalnost) te načela koja odatle proizlaze: solidarnost i pravda, opće dobro, supsidijarnost i participacija. Od posebne je važnosti dobro shvatiti i pravilno primijeniti načela solidarnosti i pravde/pravednosti. Biblijski temelji i kršćanska tradicija, a također i suvremeni razvoj Crkve u Latinskoj Americi i u SAD, govore o „preferencionalnoj opciji za siromašne“ kao pokazatelja socijalne pravde. Čini se da bi se u tom smislu moglo protumačiti i poimanje pravde kao „fairness“ u Johna Rawlsa, unatoč brojnim ogradama. Temeljita promjena gospodarsko-socijalnog sustava zahtijeva brojne preinake u teoriji i praksi: opća namjena materijalnih dobara, „socijalna hipoteka“ nad privatnim vlasništvom, promjene u poimanju rada, supsidijarnost i primjerena „demokratičnost“ u gospodarstvu itd. Dosadašnji model „države blagostanja“ je doista, izgleda, u prepravljivoj krizi, ali socijalna država mora ostati, uz nužne promjene, premda bile goleme i konkretna rješenja ne baš posve jasna i sigurna. No već ima nekih prilično uvjerljivih prijedloga, barem za početak, ali nedostaje politička volja.