Rad, na temelju istraživanja Caritasa i Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve iz 2004. godine, pokušava mapirati dvije do sada neistražene marginalne skupine u socioekonomskom krajobrazu Hrvatske: siromašne radnike (working poor) te kućanstva bez zaposlenih (jobless households). Uz strukturu ovih skupina, kroz prizmu teorija o društvenoj isključenosti razmatra se i razina njihove društvene izoliranosti, zapošljivosti te solidarnosti i povjerenja. Siromašni radnici čine relativno malobrojnu skupinu, ponajprije sastavljenu od samozaposlenih, muškaraca, osoba s nižim obrazovanjem i većim obiteljima. U pravilu ne možemo govoriti niti o društvenoj izolaciji niti manjku solidarnosti kod siromašnih radnika, no vidljiv je stanoviti deficit zapošljivosti. Članovi kućanstava bez zaposlenih u Hrvatskoj obuhvaćaju u europskim okvirima umjerenu desetinu populacije. Osim što sami ne sudjeluju u svijetu rada, oni su od njega i »odsječeni« time što niti drugi članovi kućanstva nemaju posao, što smanjuje materijalne socijalne i kulturne resurse kućanstva. Ova je pojava najučestalija među ranjivim jednoroditeljskim i samačkim kućanstvima, a karakterizira ju vrlo visok rizik od siromaštva, povećana razina izolacije iz svih sfera društvenosti te niska zapošljivost i mogućnost intergeneracijske reprodukcije siromaštva. Ipak, i siromašni radnici i pripadnici kućanstava bez zaposlenih sudjeluju u društvenoj matici: njihovo generalizirano povjerenje i solidarnost ne razlikuje se značajnije od onoga opće populacije. Nalazi ukazuju da bi u području socijalnih politika usmjerenih k obje skupine zajednički prioritet trebalo predstavljati povećanje zapošljivosti, prvenstveno programima (cjeloživotnog) obrazovanja i prekvalifikacije, te redistribucija usmjerena prema obiteljima s djecom kojom bi se smanjio rizik međugeneracijske reprodukcije siromaštva.