MODERNITY, PLURALISM AND THE CRISIS OF MEANING.
The Orientation of Modern Man
Peter L. Berger, Thomas Luckmann
Bertelsmann Foundation Publishers, Gütersloh, 1995.
Bergerova i Luckmannova knjižica o modernosti, pluralizmu i krizi smisla u modernom svijetu dio je šireg i, čini se, vrlo ambicioznog projekta, odnosno cijele serije projekata zaklade Bertelsmann, čija je nakana, kako saznajemo iz kratkog uvoda W. Weidenfelda, svestrano i iscrpno tematiziranje problematike "kulturne orijentacije" modernog čovjeka. Modernost, podsjetimo se, nije niti nova niti neistražena tema, nego je, naprotiv, već dugo na dnevnom redu kao jedan od najurgentnijih problema koji se postavljaju pred filozofijsko i znanstveno propitivanje sudbine pojedinca i društva. Štoviše, modernost je i vodećom temom današnjih rasprava u sociologiji i socijalnim znanostima, o čemu uvjerljivo svjedoči i već nepregledno more literature. To nije nimalo čudno ima li se na umu činjenica da modernost danas više nije "pojava" koja oblikuje i određuje samo takozvana razvijena, zapadna društva, nego je - nezaustavljivim širenjem izvan zemljopisnih granica zapadne kulture i civilizacije - postala u doslovnom smislu riječi globalnim, planetarnim fenomenom.
Tematsko-problemski fokus istraživačkih interesa zaklade Bertelsmann na temu "kulturne orijentacije" modernog čovjeka može se, prema već spomenutom uvodu W. Weidenfelda, svesti na tri osnovna pitanja. Prvo od njih glasi: na koji način pojedinac ostvaruje smisleni život birajući iz velikog mnoštva opcija koje pruža pluralističko društvo? Drugo, kako pojedinci usklađuju brojne uloge i socijalne mreže u kojima postoje i djeluju, odnosno kako uspijevaju stabilizirati vlastite identitete? Treće, kakvi vrijednosni sustavi određuju njihove ideje o dobru i zlu, a s time su povezana i pitanja kakve zajednice tvore pojedinci koji dijele isti vrijednosni sustav te kako i koliko te zajednice doprinose integraciji/dezintegraciji društva u cjelini? Ta se pitanja danas postavljaju u posebno zaoštrenom obliku jer su na sve tri spomenute razine u modernim društvima izgubljeni oni povezujući sadržaji koji su nekoć - kao samoevidentni i tradicijski zajamčeni - osiguravali snalaženje i orijentiranje u svijetu. Harmoničan, dobro sređen i transparentan svijet života zamijenjen je kompleksnim, poliperspektivno segmentiranim i teško preglednim životnim okružjem, u kojemu smisao opstanka postaje mutnim i nejasnim ili čak posve nestaje iz vidokruga pojedinca.
Bergerova i Luckmannova knjiga donosi analizu osnovnih mehanizama koji su doveli do "krize smisla" u modernom društvu. Iako je, prema Weidenfeldovu uvodu, nastala u sklopu projekata koji se bave problemima orijentiranja u užim socijalnim okružjima (susjedstvo) i na radnom mjestu, dotična studija zahvaća mnogo širi tematsko-problemski raspon i dospijeva do vrlo općenitih zaključaka o naravi moderniteta i njegovim posljedicama po razvoj društva. Takva dubina zahvata proizlazi iz Bergerova i Luckmannova temeljnog uvjerenja da svaki pokušaj rješavanja enigme gubitka smisla u modernom društvu nužno mora položiti računa o općim uvjetima i temeljnim strukturama ljudskog smislenog opstanka. To, između ostalog, znači i da raspravu valja započeti ispitivanjem najopćenitijih antropologijskih pretpostavki, odnosno temeljnog ljudskog stanja. Znakovito je da za označavanje tog seta pretpostavki naši autori rabe staru skolastičku sintagmu conditio humana, koju su već plodotvorno aktivirale i suvremena filozofijska antropologija i socijalna teorija. Time je, naime, na samom početku rasprave jasno sugerirano da jedno od najvažnijih uporišta izvođenja čini takozvana visoka teorija, pri čemu posebno mjesto pripada filozofiji (otkud djelomice proizlazi i specifična manira izlaganja materijala te veliki udio nesociologijskih, odnosno filozijskih, literarnih i općekulturnih referenci). No, također valja odmah naglasiti da usidrenje diskusije u tom tipu teorije nikako ne implicira metodologijsku jednostranost ili isključivost — na niz važnih mjesta u knjizi Berger i Luckmann odlučno inzistiraju na empirijskoj verifikaciji svojih hipoteza.
Rasprava, dakle, otpočinje na visokoj razini apstrakcije; njezino ishodište su opće antropologijsko-epistemologijeske konsideracije. Smisao čovjekova života i pripadnog mu svijeta konstituira se, drže Berger i Luckmann, u ljudskoj svijesti - u svijesti pojedinca koji je dvostruko određen: upojedinjenjem u tijelu i socijaliziranjem u osobu. No, popis ključnih karakteristika ili elemenata koji određuju narav ljudske vrste ipak je nešto dulji te uključuje svijest, individuaciju, osobni identitet, specifičnost tijela, društvo i socijalno-povijesnu konstituciju osobnog identiteta. Riječ je o elementima koji ne određuju samo fizionomiju vrste nego i profil svakog pojedinca - filogeneza ima svoj pandan u svakoj pojedinoj ontogenezi. Ovdje, dakako, nije ni potrebno ni moguće ulaziti u potankosti Bergerove i Luckmannove skice osnovnih performansi svijesti, koje tvore višeslojni smisao ljudskog iskustva.
Valja ipak podsjetiti da pojedinac nije izoliran poput Leibnizove monade bez prozora. Osobni se identitet, naprotiv, oblikuje u sukcesiji raznovrsnih socijalnih djelovanja. Socijalna akcija može biti direktna ili indirektna, uzajamna ili unilateralna, ona objektivira subjektivni smisao i tvori njegove više, kompleksnije slojeve. Tijekom procesa objektiviranja subjektivni smisao iskustva ili djelovanja biva odvojen od izvorne situacije i postaje - kao tipski ili tipičan smisao - podatnim za uključivanje u socijalnu zalihu znanja. Iz te zalihe pristiže i građa od koje se oblikuju institucije. Razvoj socijalno-povijesnih rezervoara smisla i institucija ima dalekosežnu svrhu - on posve mijenja čovjekovo ponašanje i orijentiranje u svijetu: oslobađa ga (pre)teškog bremena rješavanja svakog pojedinog problema od početka (autori će čak ustvrditi da "institucije nadomještaju instinkte", str. 41). Umjesto da se, dakle, uvijek iznova suočava s nuždom da svaku zadaću ili problem razumije i rješava ab ovo, pojedinac većinu situacija prepoznaje u temeljnoj identičnosti s nekom već familijarnom konstelacijom.
No, kao što sva ponavljana djelovanja ne bivaju transformirana u institucije tako ni sav subjektivno konstituiran i intersubjektivno objektiviran smisao ne biva apsorbiran u socijalne zalihe znanja. O tomu odlučuju drugi procesi u kojima objektivirani smisao biva socijalno procesiran. Ti procesi uvelike ovise o dominantnim društvenim odnosima, a njihov krajnji rezultat je specifična povijesna struktura socijalnog rezervoara smisla, koju strukturu karakterizira podijeljenost na opći dio, dostupan svim članovima društva u obliku općeg znanja, s jedne strane, i specijalistički dio, s druge strane. Opći dio rezervoara smisla tvori jezgru svakodnevnog zdravog razuma (common sense), koji je labavije strukturiran te sastavljen od dijela koji regulira praktičnu rutinu svakodnevice i dijela koji izlazi na kraj s neobičnim, nesvakodnevnim situacijama. U pojedinim područjima to opće znanje uključuje čvršće strukturirane interpolacije specijalističkog znanja (primjerice, specijalistička znanja koja u populariziranom, lakše probavljivom obliku posreduju masovni mediji).
Područja smisla nisu homogena, nego su stratificirana. "Najniže", najjednostavnije tipizacije odnose se na osnovne činjenice prirode i društvenog svijeta te utemeljuju bazične obrasce iskustva i djelovanja. Viši sloj čine sheme djelovanja orijentiranog maksimama o višim vrijednostima. Takve nadređene "konfiguracije vrijednosti" razvijale su stare visoke kulture u religijskim i, kasnije, filozofijskim vrijednosnim sustavima. Više vrijednosti u pravilu stavljaju totalitet života u odnos s vremenom koje transcendira život pojedinca ("vječnost"). Institucije pak utjelovljuju "izvorna" djelovanja i smisao koji su se definitivno pokazali regulativnim za određeno područje života, pri čemu posebno važno mjesto pripada onim institucijama čije funkcije uključuju socijalno procesiranje smisla. Uopćeno formulirano, institucije imaju zadaću pohranjivanja smisla djelovanja kako u pojedinim životnim situacijama tako i s obzirom na vođenje cijelog života. Pojedinac se prema njima pojavljuje u dvostrukoj ulozi: kao potrošač i, znatno rjeđe, kao (su)proizvoditelj smisla. Oko minimuma zajedničkog smisla - čiji opseg može značajno varirati - okupljaju se životne zajednice, koje karakteriziraju regularno ponavljana, direktno recipročna djelovanja u trajnim društvenim odnosima.
Ako se subjektivna i intersubjektivna kriza pojavljuje u masovnim razmjerima u društvu, onda razloge tomu valja, prema Bergeru i Luckmannu, tražiti ne u pojedincu, nego u danoj intersubjektivnosti ljudske egzistencije, odnosno u samoj društvenoj strukturi. Na ovoj točki rasprava, doduše, ne postaje manje apstraktnom, ali se svakako mijenja njezin disciplinarni okvir - s opće antropologijsko-epistemologijske problematike autori se približavaju sociologijskoj optici. Sagledavajući povijest čovječanstva u cjelini, oni razlikuju dva osnovna tipa društvene strukture. Prvi tip, vrlo otporan na krize smisla, jest onaj koji ima jedan jedini opće obvezujući vrijednosni sustav u kojem su pojedini slojevi i područja smisla dobro integrirani. Društvena zaliha smisla pohranjena je u institucijama, koje ujedno imaju glavnu ulogu pri njihovom administriranju i svakovrsnom manipuliranju. Drugi tip društva odlikuje nepostojanje takvog univerzalno obvezujućeg sustava vrijednosti. Taj je tip, za razliku od prvoga, jako podložan krizama smisla. U krizi smisla podložnim društvima "velike" su se institucije (gospodarstvo, politika i religija) odvojile od nadređenog sustava vrijednosti te polažu pravo samo na vlastito, čvrsto omeđeno područje administriranja. Tako gospodarske i političke institucije obvezuju na instrumentalno-racionalno osmišljavanje zbilje i djelovanje, a religijske institucije "nude" vrijednosno-racionalne kategorije za upravljanje cjelinom života. Stoga su religije kategorije kategorije "višeg reda", načelno nepomirljive s reduciranom optikom instrumentalno-racionalnog djelovanja. Zbog inkompatibilnosti tih parcijalnih sustava vrijednosti, zahtjevu za integriranjem pojedinčeva života u neki nadređeni vrijednosni sustav moguće je udovoljiti još jedino u području nedirnutom drugim "velikim" institucijama - u "privatnoj" sferi. Takvo stanje stvari autori nazivaju pluralizmom. Riječ je o koegzistenciji različitih vrijednosnih sustava i njihovih fragmenata u istom društvu, što rezultira paralelnim postojanjem posve različitih zajednica smisla. Utoliko ukoliko je sâm pluralizam "postao nadređenom vrijednošću za društvo, možemo govoriti o modernom pluralizmu" (str. 27), zaključuju Berger i Luckmann. U pluralističkom su društvu, štoviše, i sami središnji strukturalni aspekti društva uzdignuti na rang "prosvijetljene" vrijednosti. Tako, primjerice, status prosvijetljene vrijednosti par ecxellence posjeduje tolerancija - temeljna vrlina bez koje bi zacijelo bio nemoguće mirno otrpjeti različitost drugih, u neposrednoj blizini (su)postojećih sustava vrijednosti i svjetonazora.
Modernizam je istoznačan sa stalnim kvantitativnim i kvalitativnim porastom pluralizacije. Strukturalni uzroci te pojave dobro su poznati: rast populacije i migracije, urbanizacija, tehnologija utemeljena na znanosti zadnjih stoljeća, industrijalizacija i tržišno gospodarstvo, vladavina prava i demokracija, itd. Svi ti čimbenici prisiljavaju najrazličitije ljude da trajno međusobno opće na razumne i miroljubive načine. No, pluralizam je ujedno i glavni uzrok krize smisla u modernom društvu, ustvrđuju Berger i Luckmann.
No, pluralizam svakako nije pojava koja bi bila svojstvena isključivo modernim društvima, podsjećaju naši autori, jer njegove različite vrste nalazimo kroz povijest u mnogim društvima (stara i suvremena Indija, Rimsko carstvo, helenistička Grčka, srednjevjekovna Europa itd.). U tim su slučajevima ili različiti načini života bili u odnosu spram zajedničkog nadređenog vrijednosnog sustava ili su pak odnosi različitih naroda i socijalnih grupa bili regulirani kroz institucionalizirane sheme djelovanja u sferama instrumentalne racionalnosti, bez interferiranja različitih nadređenih vrijednosnih sustava. U modernim društvima - i upravo je to differentia specifica modernog pluralizma! - grupe i životne zajednice različitih sustava vrijednosti i svjetonazora ne samo da žive u istom društvu, nego se njihovi odnosi više ne odvijaju samo na neutralnom terenu striktno odvojenih djelovanja u institucionaliziranim funkcionalnim sferama. Stoga "susreti ili, pod određenim okolnostima, sudari između različitih vrijednosnih sustava i svjetonazora postaju neizbježni" (str. 28-9).
Kad je riječ o drugom važnom sastojku modernizacije, sekularizaciji, onda stvari stoje nešto drukčije. Jer sekularizacija naprosto nije nužni sastojak modernizacije kao modernizacije, pa (zapadno)europski model sekularizirane modernosti - koji se inače čini tako plauzibilnim i univerzalnim — ima ograničenu izvoznu vrijednost. O tomu uvjerljivo svjedoči i "najmodernija" zemlja svijeta, SAD, u kojoj je religija ne samo vrlo živa nego i naglašeno prisutna kako na institucionalnoj razini tako i u svijesti i upravljanju životom milijuna ljudi. S druge strane, velika su područja takozvanog Trećeg svijeta u znaku snažnog izbijanja raznovrsnih religioznih pokreta. Iako najviše pažnje na Zapadu privlači takozvana islamska revolucija, naši autori još intrigantnijom drže planetarnu ekspanziju evangeličkog protestantizma, jer taj novi protestantizam, pišu oni, šireći se poput prerijske vatre, obuhvaća široka prostranstva istočne i jugoistočne Azije, subsaharske Afrike i, što najviše iznenađuje, sve zemlje Latinske Amerike.
Dosta prostora Berger i Luckmann posvećuju analizi različitih aspekata modernog gubitka socijalnih zaliha nespornih i zajamčenih (taken-for-granted) znanja i sadržaja. Ta analiza ponovo vraća raspravu na, čini se, ključni fenomen institucija, čije funkcije autori u odlučnim dionicama analize nastoje razumjeti u osloncu na teoriju institucija njemačkog filozofa A. Gehlena. U tom se kontekstu posebno izdvaja podjela institucija na "posredujuće" (intermediary) i ne-posredujuće, pri čemu su znatno važnije one prve. One su, naime, posredujuće u tom smislu što "posreduju između pojedinca i obrazaca iskustva i akcije utvrđenih u društvu", pa kroz njih pojedinci "aktivno pridonose proizvođenju i procesiranju socijalne zalihe znanja" (str. 53). Temeljna značajka posredujućih institucija je da omogućuju stanje u kojemu pojedinci postojeće socijalne zalihe znanja ne doživljavaju kao zadane nekim izvanjskim autoritetom, nego kao repertoar raznovrsnih mogućnosti koji oblikuju pojedinci u društvu i koji je stoga otvoren daljnjim promjenama i razvoju.
Najveće nade Berger i Luckmann polažu upravo u taj tip institucija. Jer one su, čini se, glavnim razlogom što se moderna društva posve ne raspadaju pogođena pandemijskom, općom krizom smisla. Svojim janusovskim licem, koje gleda "gore", prema velikim institucijama, ali i - dakako, mnogo važnije! - "dolje", prema životima i iskustvu pojedinaca, posredujuće institucije funkcioniraju poput imunološkog sustava društva, koji "virusu" besmisla ne dopušta jačanje i širenje preko točke koja bi bila fatalnom po društvo. No, svjesni apstraktnosti i stanovitih pojednostavljenja u vlastitoj argumentaciji i ključnoj hipotezi, Berger i Luckmann, kao što smo i prije spomenuli, inzistiraju na nužnosti njihove skrupulozne empirijske provjere. Ta će provjera, dakako, morati odgovoriti na dva osnovna pitanja: vrše li te institucije uistinu posredujuću funkciju te čine li to doista u oba smjera.
Nije teško uvidjeti da Bergerova i Luckmannova raščlamba moderniteta i moderne krize smisla ne donosi bitne novosti ni na dijagnostičkom ni na terapijskom planu. To nije čudno već i stoga što je, kako već rekosmo, modernitet odavno postao obligatnom temom nepreglednog mora socijalnoteorijskih rasprava, pa su sve bitne crte moderne postale gotovo općim mjestima u socijalnoj teoriji. S druge strane, već su dobro poznati i fragmentacijski procesi koji su sveobuhvatni smisaoni i svjetonazorski ordo nepovratno zamijenili nepreglednim mnoštvom malih svjetova života i zajednica smisla. Raspoznala ih je teorija (iscrpna i raznovrsna rasprava o postmoderni tijekom posljednjih dvadesetak godina!), ali, mogli bismo reći, i sâm život. O ovom drugom svjedoči, primjerice, i postfordistička "revolucija" otpočela još u 70-im godinama, koja je - na socijalnim posljedicama bremenitom području proizvodnje i gospodarstva - diktat masovnih, jednoobraznih serija proizvoda zamijenila malim, fleksibilno dizajniranim serijama, senzibiliziranim za osebujne potrebe malih, precizno ciljanih grupa. No, sve to, pa ni ono što ovdje nismo mogli spomenuti, ne umanjuje vrijednost Berger-Luckmannova rezimea moderne situacije, koji će, držimo, svoju punu vrijednost pokazati osvjetljujući put empirijskim istraživanjima kojima je, i po razumijevanju autora, tek koncepcijskom vodiljom i prethodnicom.
Zdenko Zeman