Autor razmatra promjene unutar socijalnog sektora koje su uvjetovane tranzicijom i globalizacijom. Naglasak je na sustavu socijalne pomoći. Socijalni sektor je do sada pružao najviše otpora reformskim zahtjevima. Međutim, reforme u sustavu socijalne sigurnosti postale su neizbježne, a dva su glavna razloga za to: (1) ekonomska transformacija (koja sa sobom nosi povećanje nezaposlenosti, siromaštva i porast ekonomske diferencijacije) te (2) proces globalizacije koji ne mimoilazi ni Hrvatsku. U radu su posebno analizirane veze između socijalne pomoći i radne motivacije, odnosno zapošljavanja te one karakteristike jednog dijela korisnika socijalne pomoći koje su usko vezane za radnu aktivnost i šanse na tržištu rada. Također je ponuđen određeni broj socijalnih mjera koje će biti u funkciji jačanja tržišnih principa. Temeljni je zaključak autora da programi socijalne pomoći trebaju biti tako oblikovani da dolaze upravo do onih kojima je pomoć države najviše potrebna. To konkretno znači da bi u uvjetima ekonomske diferencijacije ciljani i "means-tested" programi trebali imati prednost pred univerzalnim naknadama, jer su troškovno učinkovitiji.