Autor se u ovom radu bavi istraživanjem duha solidarizma među hrvatskim franjevcima i franjevkama. Razlikujući varijante solidarističkog indikativa (ontološka, grupno-staleška i okazionalističko-pragmatička solidarnost) od onih solidarističkog imperativa (deklarativna, efektivna i egzistencijalna solidarnost), autor otkriva tek egzistencijalnu solidarnost kao onu koja posjeduje i duh solidarnosti o kojem je riječ. Polazeći od te koncepcije duha solidarnosti, a na temelju djelomičnih rezultata anketnog istraživanja koje je u tu svrhu provedeno, autor dolazi do zaključaka: 1. solidarnost općenito, kao vrednota i društveno načelo, među ljudima franjevačke karizme na istraživanom području ne kotira visoko; 2. tamo pak gdje se solidarnost prakticira, najčešće se poistovjećuje s karitativnim radom, što ipak nije jedno te isto, i 3. postojanje duha solidarnosti među franjevkama i franjevcima je potvrđeno, ali više kao pojedinačna i sporadična pojava. Nije se naime pretvorilo u sustav, pa stoga sustavno i ne djeluje. Sistematičari katoličkog socijalnog nauka, pri nabrajanju regulativnih načela toga nauka, ne slažu se u njihovu broju, no zanimljivo je da kod svih njih nailazimo na ona tri osnovna: načelo supsidijarnosti, načelo solidarnosti i načelo općeg dobra. Već sam taj podatak uvjerljivo govori da solidarnost nikako nije i ne može biti tek rubna kategorija društvenog života, pogotovu ne onoga života koji se predstavlja kao katolički. Štoviše, za katoličku društvenu teoriju i za katoličku društvenu praksu solidarnost je do te mjere središnji pojam da su poznati njemački teolozi Heinrich Pesch, Gustav Gundlach i Oswald von Nell-Breuning, nastojeći oponirati kapitalističkom individualizmu i socijalističkom kolektivizmu, izgradili posebnu teoriju društva koju su nazvali solidarizam . Pa ipak, makoliko bila istina da solidarnost, kao pojam, spada u osnovna polazišta katoličkog promišljanja društva, i makoliko bila istina da solidarnost, kao praksa, spada u abecedu konkretnog kršćanskog življenja u društvu, to još ni izdaleka ne znači da je solidarnost jednoznačan pojam kojemu korespondira i jednoznačna praksa. Naime, ponekad i ponegdje solidarnost se gotovo poistovjećuje s karitasom, ponegdje sa socijalnom skrbi, a ponekad se tumači kao puka simpatija i sućut. Stoga i mi, zbog suvislosti i jasnoće ovoga izlaganja, moramo točno definirati pojam, tj. pojasniti što pod riječju solidarnost mislimo i, sukladno tome, kakvu praksu pod tim imenom razumijevamo i zagovaramo. To više što i sama sintagma “duh solidarnosti”, sadržana u naslovu ovoga izlaganja, može asocirati na onu “duh siromaštva”, pa kao što je nekima pošlo za rukom “duh siromaštva” i teoretski i praktički rastaviti od njegova “tijela”, tj. od realnog siromaštva - stvorivši na taj način, umjesto nadahnutog, izdahnuto siromaštvo - tako postoji realna opasnost da i govor o “duhu solidarnosti”, bez točnijeg određenja pojma, prikrije njezin eventualni izdisaj u konkretnom životu.