JOURNAL OF EUROPEAN SOCIAL POLICY
God. 7, 1997.
U sedmome godištu izlaženja ovoga zapaženog časopisa posebice valja zapaziti nastojanje da se pojedina područja socijalne politike proučavaju u komparativnoj perspektivi. Ovo nastojanje nema, samo, izvorište u plodnosti komparativnoga pristupa, već i u europskima društvenim procesima koji na dnevni red postavljaju pitanje konvergencije različitih modela socijalne države. Time i diskusija o ishodištima, bitnim karakteristikama i razvojnim potencijalima pojedinih modela dobiva kvalitativno novo značenje.
Tri glavna teksta prvoga broja, prošle godine, u potpunosti potvrđuju netom izrečenu opasku. Tekst J. C. Raya The role of demografic and economic characteristics of twelve member states of the European Union in the diversity of state support for families pokazuje važnost i demografskih i gospodarskih čimbenika te se pita u kojoj će mjeri gospodarska konvergencija uvjetovati usklađivanje državne uloge u obiteljskoj politici. Da bi identificirao komponente obiteljske politike, autor faktorskom analizom utvrđuje važnost sljedećih čimbenika: razina BDP, stopa zaposlenosti žena, stopa zaposlenosti žena u punom radnom vremenu, radni tjedan žena, postotak populacije ispod 16 godina, postotak djece do školske dobi, postotak jednoroditeljskih obitelji, distribucija dohotka i sl. Iako ova analiza pomaže razjašnjavanju različitih politika europskih zemalja autor, ipak, priznaje da rad ne objašnjava različite tradicije niti ponderira njihovu društvenu ukorijenjenost.
Sličnu temu razrađuje i rad J. Gornicka, M. Meyersa i K. Rossa Supporting the employment of mothers: policy variation across fourtheen welfare states . On je nešto određeniji u identifikaciji razlika između obiteljskih politika pojedinih zemalja. To se čini, ponajprije, usporedbom triju područja - porodni dopust, organizirana briga o djeci i školski raspored - a, potom, raščlambom mjera koje streme potpori zaposlenosti majke. Tek je kombinacijom ovih čimbenika moguće razumjeti razliku u zaposlenosti žena u pojedinim zemljama. U Finskoj, Švedskoj i Francuskoj stopa zaposlenosti žena najviše se približava onoj muškaraca: njihova participacija umjereno raste i pada s dobi. Suprotno tome, u Njemačkoj i Nizozemskoj stopa participacije žena je visoka u dvadesetim godinama, a potom konstantno opada. Australija i Velika Britanija najrječitiji su primjer trećeg slučaja gdje je stopa zaposlenosti žena visoka, zatim opada u kasnim dvadesetima da bi, potom, ponovno narasla. No, razlika ima još te se zemlje sličnih modelskih karakteristika mogu razlikovati po tome kako rješavaju pitanje organizirane brige o djeci. U kasnim 80-ima, sveobuhvatnim opsegom mjera za djecu do školske dobi, izdvajaju se Belgija, Danska, Finska, Francuska i Švedska. Drugu grupu čine Njemačka i Nizozemska, a treću zemlje engleskoga govornog područja. Norveška se, začudno, izdvaja iz skupine skandinavskih zemalja, dok kod Italije zapanjuje jaz između umjerenih porodnih prava i relativno dobre brige o djeci nakon tri godine, nasuprot potpunom odsustvu programa za razdoblje od završetka porodnog dopusta do tri godine djetetova života. Ova studija, također, vrlo dobro pokazuje važnost novčanih transfera u redukciji siromaštva djece: ilustrativna je usporedba Danske i Švedske (3% siromašne djece), Francuske (7%), potom Italije i Velike Britanije (10%), Australije i Kanade (14%) te SAD (22%). Autori, konačno, potcrtavaju svoje zaključke čija se dalekosežnost može potvrditi samo daljnjim istraživanjima. Oni, naime, pokazuju da se Esping-Andersenova shema socijalnih režima u obiteljskoj politici pokazuje nedostatnom. Nor veška se, primjerice, razlikuje od ostalih drža va socijaldemokratskog socijalnog režima (Dan ska, Finska, Švedska). Francuska i Njemačka, kao baštinice istoga konzervativnog modela, pokazuju vrlo malo sličnosti u državnoj politici spram obitelji, dok se Kanada lagano udaljuje od ostalih država liberalnog modela (Australija, Velika Britanija, SAD).
Nužnost diferenciranijeg pristupa u analizi socijalnih modela argumentira i treći tekst ovoga broja Social Assistance in OECD countries , autora I. Gougha, J. Bradshawa, J. Ditcha, T. Eardleya i P. Whiteforda. Nakon proučavanja opsega, programske strukture i “širokogrudnosti” socijalnih potpora, oni dolaze do zaključka o mogućem diferenciranju 8 tipova režima: selektivni socijalni sustav (Australija i Novi Zeland), javna državna potpora (SAD), socijalna država s integriranom sigurnosnom mrežom (Britanija, Irska, Kanada), dualna socijalna potpora (Njemačka, Francuska, Belgija i Luksemburg), građansko-zasnovana, ali rezidualna potpora (skandinavske zemlje - isključujući Norvešku - i Nizozemska), rudimentarna potpora (južna Europa i Turska), decentralizirana diskrecijska potpora (Norveška, Austrija i Švicarska) te centralizirana diskrecijska potpora (Japan). Vrijedi zabilježiti i dio rasprave o odnosu programa socijalnih potpora i rastuće nezaposlenosti (središnje je pitanje u kojoj mjeri socijalni programi demotiviraju potencijalne tražitelje posla) gdje je, ponovno, moguće uočiti različite modelske pristupe.
Prvi rad u broju 2 jedan je od rjeđih koji fokusira probleme bivših komunističkih zemalja, a njegova tema zasigurno plijeni posebnu pozornost hrvatskih čitatelja: The influence of the Catholic hierarchy in Poland, 1989-96 , autora F. Millarda. Ovaj je tekst zanimljiv, stoga, što fokusira značenje jedne društvene institucije koja itekako utječe na cjelokupni društveno-socijalni krajobraz određene zemlje te, time, akcentira nužnost istraživanja različitih društvenih procesa koji oblikuju određenu socijalnu politiku. Autor, ponajprije, analizira poteškoće adaptacije Katoličke crkve u Poljskoj na nove društvene prilike koje, među ostalim, posebno dramatično na dnevni red postavljaju upravo socijalna pitanja. Crkva je, nasuprot tome, bila više zaokupljena sobom i institucionalnom pozicijom, o čemu najbolje govore i poteškoće oko sklapanja konkordata sa Svetom Stolicom. Autor daje vrlo iscrpnu analizu društvenog utjecaja Katoličke crkve na nekoliko područja: vjeronauk u javnim školama, pitanje abortusa, kršćanske vrijednosti u radio i TV-programima te prezentira neke podatke koji ukazuju na potencijalno smanjenje društvenog utjecaja Crkve. Ipak, priznaje se na kraju, Crkva ostaje do daljnjega najvažnijim društvenim i političkim čimbenikom te će njen budući društveni status ovisiti i o tome kako će artikulirati neka najbitnija socijalna pitanja. Bez ikakvih ambicija da se podrobnije procjenjuje ovaj rad valja, ipak, zamijetiti da metodologijska korektnost nalaže da se vrlo točna opća ocjena o poteškoćama adaptacije ne može argumentirati gotovo isključivo vrijednosnom procjenom crkvenoga stava spram nekih moralnih pitanja, kao što je abortus. Neće biti naodmet dopisati i događaj koji se desio nakon pisanja i objave teksta, jer on relativizira autorovu bitnu primjedbu o crkvenoj nezainteresiranosti za pitanja i probleme poljske integracije u Europu. Delegacija poljskog episkopata posjetila je sjedište EU početkom prosinca 1997. godine, pokazala veliko zanimanje za kalendar poljskog približavanja Europskoj Uniji te javno deklarirala potporu Katoličke crkve europeizaciji Poljske, ali i želju da u tome aktivno sudjeluje. Da li taj vrlo značajan gest označava i početak ozbiljnije artikulacije pristupa društvu na tragu učenja Drugoga vatikanskog sabora, ostaje da se vidi.
U aktualnim hrvatskim raspravama o poticanju zapošljavanja koristan može biti i tekst C. Headya, pod naslovom Labour market transition and social exclusion . Ovdje se osnažuje sveza između nezaposlenosti, siromaštva i socijalne isključivosti te se još jednom pokazuje kako je pitanje rada i zaposlenosti središnje pitanje socijalne politike. Autorov dinamičan pristup, kojim on nastoji pokazati dinamičnu svezu ulaska i izlaska iz zaposlenosti s ulaskom i izlaskom iz siromaštva, možda nije donio neke spektakularne rezultate, ali je ukazao i na neke varijable koje pospješuju izlazak iz stanja siromaštva i preveniraju cementirajuće stanje socijalne isključenosti: više obrazovanje, život u braku, vlasništvo kuće ili stana, viši socijalni status oca i sl.
U ovome broju objavljena su još dva zanimljiva rada: Mainstream pattern, deviant cases: the New Zealand and Danish pension system in an international context (E. Overbye) i Welfare states under pressure: cash benefits in European welfare states over the last ten years (M. Daly).
Broj 3 započinje tekstom G. Esping-Andersena ( Hybrid or unique? The Japanese welfare states between Europe and America ) u kome ovaj, zasigurno najglasovitiji svjetski teoretičar komparativne socijalne politike, nastoji osporiti kritike koje tvrde da njegovu klasifikaciju triju dominatnih modela socijalne države valja proširiti (posebice, južnoeuropskim i azijskim modelom). Prezentirana analiza želi pokazati (ovdje na primjeru Japana) da tome nije tako te da je japanski socijalni sustav više hibridan nego originalan (on kombinira bitne sastavnice liberalno-rezidualnoga i konzervativno-korporativnoga modela). Upravo je zato, smatra Esping-Andersen, on još uvijek u procesu evolucije, a pomanjkanje izvorne društvene ukorijenjenosti uvjetuje njegovu izrazitu ranjivost i izrazitije pomake posljednjega desetljeća. Iako se teza o društvenoj neukorijenjenosti japanskoga socijalnog modela ne argumentira odviše, autor zaključuje rad konstatacijom o nemogućnosti davanja konačnog odgovora o modelskim karakteristikama japanske socijalne države.
Slijede tekstovi M. Upchurcha 'Social partnerships', the market and trade-union involvement in training: Britain and Germany compared , S. P. Osbornea i A. Kaposvari Towards a civil society? Exploring its meanings in the context of post-communist Hungary , M. Cousins Ireland's place in the worlds of welfare capitalism te L. Luckhaus i S. Ward Equal pension rights for men and women: a realistic perspective .
Studija o razvoju civilnoga društva u Mađarskoj također može izazvati veliku pozornost hrvatskih čitatelja. Nakon teorijskoga uvoda, autori prezentiraju istraživanje: studija slučaja četiri različite nevladine organizacije. One se međusobno razlikuju po većini parametra, od načina financiranja do područja aktivnosti i pogleda na društvo i državu. Autori pokazuju nezamjenjivu ulogu nevladinih organizacija u kreaciji civilnoga društva u Mađarskoj, ali i različitu dinamiku odnosa civilnoga društva i države. Vrijedi zabilježiti njihovu primjedbu o različitoj situaciji u zapadnim i postkomunističkim zemljama, što ograničava vrijednost modelskoga prenošenja zapadnih iskustava. Naime, dok su u tržišnim ekonomijama takve organizacije nastale kao rezultat egzistencije civilnoga društva, u tranzicijskim ekonomijama su one nužna pretpostavka razvoju civilnoga društva. Moramo primijetiti da se postavlja pitanje da li bi povijesna istraživanja potvrdila takvu tvrdnju, ali to ne umanjuje značenje primjedbe o sadašnjim različitim društvenim okolnostima, kao što ni ta posljednja primjedba ne umanjuje značenje zapadne podrške razvoju civilnoga društva u postkomunističkim društvima. Istraživačima i praktičarima civilnoga društva zanimljivo će biti i fokusiranje središnjega paradoksa koji govori o tome da, na jednoj strani, civilno društvo zahtijeva neovisnost od države da bi zaista bilo civilno društvo dok, s druge strane, civilno društvo treba državu koja će osigurati nužan institucionalni okvir njegove egzistencije.
Aktualizacija posebnih slučajeva koji se sasvim ne uklapaju u modele socijalne države zanimljiva je, ne zato da bi potpuno osporila vrijednost utvrđenih modela već, prvenstveno stoga, što ukazuje na različite društveno-povijesne čimbenike koji utječu na razvoj određenoga tipa socijalne politike. Opisujući slučaj Irske M. Cousins posiže za teorijom ovisnosti koja fokusira razvojni odnos centra i periferije te teorijom svjetskoga sustava koja formulira i koncept polu-periferne zemlje koja se kreće od periferije k centru i obrnuto. Razvoj irskoga tipa socijalne države ukazuje na bitnu važnost sljedećih činjenica: irski kolonijalni i post-kolonijalni status, važnost poljoprivrede, status ovisne periferne zemlje, uloga države te uloga katolicizma. Bez proučavanja uloge i društvenog utjecaja Katoličke crkve ne mogu se uopće razumjeti pojedina područja socijalne politike u Irskoj, a takav utjecaj proizlazi upravo iz povijesne uloge Katoličke crkve, koja je bitno različita od uloge iste crkve u drugim zapadnim zemljama. Autor, također, uspoređuje Irsku sa socijalnim karakteristikama južnoeuropskih zemalja, prema Ferrerinom opisu, objavljenom u broju 1/1996. ovoga časopisa.
U posljednjem broju Journala u 1997. godini bilježimo tri glavna teksta: Welfare state regimes and child poverty in the UK and Hungary (S. Jarvis i G. Redmond), Workforce heterogeneity and unemployment benefits: the need for policy reassessment in the European Union (D. Grimshaw i J. Rubery), Towards a National Health Service in Spain: the search for equity and efficiency (A. M. Guillén i L. Cabiedes).
Prvi rad zaslužuje epitet izvrsne i nadaleko korisne analize koja pokazuje moguće posljedice aktualnih socijalnih reformi u postkomunističkim zemljama. Usporedba s Velikom Britanijom ima i svoje dublje značenje, jer se radi o zemlji koja je posljednjih dvadesetak godina učinila najveći pomak k američkom tipu liberalnog modela. Oba slučaja rezultiraju povećanim siromaštvom, ovdje ilustrirano primjerom siromaštva djece. U Mađarskoj je, naime, 1995. poduzeta reforma koja je uvela dohodovno testiranje novčanih davanja za obiteljske doplatke i porodni dopust. Time je učinjen pomak k modelu muškog hranitelja, ali usporedba pokazuje da taj model teško može funkcionirati u Mađarskoj na sadašnjem stupnju razvoja: ako u britanskoj obitelji zarađuje samo muškarac tada je njemu dovoljno 40% prosječne zarade da bi izbjegao riziku siromaštva, dok je Mađaru za izbjegavanje toga rizika potrebno čak 90% prosječne zarade! Paradoks je tim veći ako se zna da se, poradi gospodarskih teškoća i održivosti socijalnih programa, većina zapadnih zemalja kontinentalne Europe, doduše nejednakim tempom, kreće k modelu dualne bračne zaposlenosti. Stoga se aktualna reforma može ocijeniti regresivnom, jer dovodi u pitanje postojeći model zaposlenosti obaju bračnih partnera. Realno je očekivati povećanje siromaštva djeca zbog smanjene razine univerzalnih potpora, reducirane participacije žena na tržištu rada i promjene u distribuciji zaposlenosti u društvu.
Spomenimo, napokon, i rad koji fokusira problem naknada za nezaposlenost. Problem je u tome što one, rigidnim formalnim zahtjevima, ne prate promjene na tržištu rada koje idu u smjeru slabo plaćenog, povremenog i atipičnog zapošljavanja. I zaposlenost i nezaposlenost postaju izrazito heterogene pojave (a te promjene osobito pogađaju žene i mlade) te se neprimjerenim sustavom osiguranja protiv nezaposlenosti više može utjecati na pojavu socijalne isključenosti i time produciranoga stanja demotiviranosti za rad, no što bi eventualna “velikodušnost” naknada za nezaposlenost demotivirala tražitelje posla, zaključuju Grimshaw i Rubery.
Potencijalnim čitateljima ovoga časopisa skrećemo pozornost i na izrazito informativan European Briefing u svakome broju, koji ne pruža samo iscrpne obavijesti o razvoju i problemima socijalne Europe, već predstavlja i neiscrpno vrelo mogućih rješenja i putokaza u razvoju socijalne Hrvatske. U svakome broju časopisa moguće je naći i nekoliko prikaza novih knjiga iz ovoga područja.
Siniša Zrinščak