Autor raspravlja o krizi pasivne socijalne države i o mogućnostima prevladavanja te krize. Naime, posljednja dva desetljeća u zapadnim je zemljama došlo do odvajanja ekonomskoga i socijalnoga, što se, prije svega, ogleda kroz povećanje broja nezaposlenih i isključenih koji su više ili manje pali na teret socijalnih fondova. Autor smatra da neka rješenja koja se za to nude, npr. model životnog dohotka, nisu primjerena jer učvršćuju model plaćanja isključenosti. Suprotno tome, potrebno je djelovati na uključivanju nezaposlenih i isključenih u svijet rada i tako ih učiniti korisnim pripadnicima društva.