U ovom se radu propituje značenje i društvena uloga socijalnog partnerstva, ponajprije, iz perspektive europskih iskustava. Partnerstvo je povijesno najjasnije vezano uz razvoj socijalno-tržišnog gospodarstva i načela supsidijarnosti, kako je primijenjeno u Njemačkoj te drugim europskim kontinentalnim zemljama nakon Drugoga svjetskog rata. Isto je razumijevanje socijalnog partnerstva ugrađeno i u temelje Europske unije. Međutim, kasniji je razvoj doveo do toga da se društvena uloga socijalnih partnera širi te oni više nisu samo konzultativni partneri, već ravnopravni akteri u procesu vladanja Unijom. Ipak, taj proces nije lišen mnogobrojnih teškoća. Socijalno je partnerstvo suočeno s neprestanim propitivanjima, jer je stari model socijalnog dijaloga bio sukladan nacionalnim socijalnim modelima, koji danas slabe zbog globalizacijskih i privatizacijskih procesa. Usprkos problemima i nedorečenostima, europsko je iskustvo vrlo važno postkomunističkim zemljama, pa tako i Hrvatskoj. Postkomunistički je razvoj delegitimirao mnogobrojne socijalne vrijednosti, a što je dovelo do posvemašnje društvene marginalizacije svih nedržavnih aktera, osobito sindikata te organizacija civilnog društva. Socijalni se dijalog njeguje tek manifestno i to gotovo isključivo na nacionalnoj razini, a ne i na razini poduzeća, industrijskih grana te nižih razina vlasti. Nasuprot tome, ovaj rad upozorava da je bez daleko veće uloge socijalnih i civilnih partnera društveni razvoj postkomunističke Hrvatske bitno ograničen, te da postojeći političko-institucionalni okvir socijalnog dijaloga treba popuniti primjerenim sadržajem.