REFONDER LA SOLIDARITE
Philippe Van Parijs
Les Editions du Cerf, Paris, 1999.
Philippe Van Parijs je profesor na Sveučilištu Louvaine u Belgiji. Poznat je po raspravama o filozofskim i moralnim pitanjima solidarnosti, socijalne pravde i socijalne države. Godine 1995. pojavila se njegova knjiga Sauver la solidarité (Spasiti solidarnost). Međutim, kako stoji na početku ove knjige, solidarnost se ne može spasiti ako se ponovno ne utemelji. Upravo traganjem za novim temeljima solidarnosti Van Parijs se bavi u ovoj knjizi koju je posvetio André Gorzu, “nezaboravnom inspiratoru i tvrdoglavom interpelatoru”, kako stoji u posveti na početku knjige. Na jednom mjestu u knjizi autor otkriva da je s André Gorzom, koji se mnogo bavio pitanjima preobrazbe rada, vodio duge rasprave. S njim se, kako navodi, složio u pogledu ocjene procesa u svijetu rada, ali se nisu suglasili oko načina kako redefinirati osnove socijalne integracije u “društvu s one strane rada”, kako u jednom naslovu situaciju figurativno obilježava A. Gorz.
Ova knjiga ima tri poglavlja. Prvo nosi naslov “S onu stranu solidarnosti”, drugo “Ponovno naučiti umrijeti” i treće “Od prirodne baštine do mirovinskih fondova”. Kako vidimo, naslovi poglavlja su intrigantni i nagovještavaju raspravu o bitnim pitanjima socijalne pravde i solidarnosti. Mi ćemo ovdje upozoriti na najznačajnije autorove ideje, predočavajući ih na pojednostavljen način. Ovu ogradu izričemo stoga što poruke knjige, zbog njene sofisticiranosti, nije lako ukratko predstaviti.
Autor se u prvom poglavlju osvrće na tri idealna tipa socijalne države. Prvi tip naziva bismarckovski , a obilježava ga plaćanje doprinosa od strane radnika (i poslodavaca) u fondove iz kojih se ex post , kada se osigurani slučaj pojavi, nadoknađuje gubitak dohotka ili pak drugi troškovi za slučaj nesreće, bolesti, nezaposlenosti ili starosti. Drugi tip socijalne države je beveridgeanski . U njemu se svi titulari primarnog dohotka (po osnovi rada i kapitala) odriču jednog njegovog dijela radi stvaranja fondova iz kojih se svim pripadnicima društva osiguravaju minimalni prihodi u slučaju da ih oni sami nisu u stanju priskrbiti zbog različitih razloga (hendikep, starost, bolest, nezaposlenost, siromaštvo). U ovom slučaju solidarnost je veća nego u prethodnom i ona se u određenoj mjeri realizira ex ante (npr. kada se radi o hendikepu). Konačno, treći tip socijalne države, koji podrazumijeva najveći stupanj solidarnosti, autor naziva paineovski . On inzistira na tome da svi primaoci dohotka jedan njegov dio obvezno izdvajaju u fondove namijenjene bezuvjetnom plaćanju jednakog temeljnog dohotka svim pripadnicima društva, po osnovi samog građanskog statusa ( citizenship ). Prvu ideju za taj model socijalne države dao je Thomas Paine, američki socijalni teoretičar s kraja 18. stoljeća koji je 1796. godine francuskom revolucionarnom Direktoriju u spisu Agrarna pravda ( La justice agraire ) predložio da svim odraslim građanima dodijeli jednak bezuvjetan dohodak, a onima iznad pedeset godina bezuvjetnu mirovinu.
Svedemo li ove modele na jednostavne paradigme Bismarck je uveo osiguranje, Beveridge solidarnost, a Paine je predložio pravičnost. Znamo da prva dva modela, u različitim izvedbama, funkcioniraju u praksi, dok je treći zasad samo virtualan. O njemu se danas raspravlja u pozadini krize socijalne države i poplave neoliberalnih rješenja kojima se pokušava oslabiti troškovni pritisak koji na gospodarstvo čine izdaci za socijalnu sigurnost. Riječ je o raspravama o temeljnom prihodu ( basic income ), univerzalnom davanju ( allocation universelle ) ili građanskom dohotku ( salaire de citoyenneté ), kako se u različitim kulturnim krugovima nazivaju ta davanja građanima.
Van Parijs se u daljnjem izlaganju koncentrira na pitanje: kako naći moralnu osnovu koja će legitimirati izdvajanje u fondove iz kojih će se svim građanima plaćati temeljni dohodak? U tom smislu on govori o potrebi da svaki građanin u jednom dijelu tog dohotka dobije tzv. konkurentsku rentu na inicijalne resurse. Drugo, on smatra da bi svi građani za istu namjenu trebali plaćati porez na nasljedstvo i poklone. Treći izvor temeljnog dohotka mogao bi biti ekološki porez, kojeg bi u većem iznosu plaćali bogatiji, jer više troše ograničene prirodne resurse koji u jednakoj mjeri svima pripadaju (npr. energija). Četvrto, građani bi trebali plaćati porez na zaposlenost, jer ona postaje sve teže dostupnom, pa sretnicima koji do nje dođu donosi značajne materijalne i statusne prednosti. Na taj način se iz različitih izvora, čije se korištenje načelno može pravdati, mogu prikupiti sredstva kojima će se plaćati temeljni dohodak, legitimirati socijalna kohezija i obnavljati solidarnost, bez koje društvo teško može funkcionirati.
Ovaj dio rasprave autor zaključuje sljedećim riječima “Nastojao sam u ovom poglavlju dokazati kako uvođenje univerzalnog davanja nije nimalno nemoralno i nepravedno, nego je, suprotno tome, neposredno uvjetovano, u povijesno datim uvjetima, imperativom pravde koja je bitno različita od one koja se ostvaruje osiguranjem i pozivom na solidarnost koju podrazumijeva aktualna socijalna država”.
Drugo poglavlje pod naslovom “Ponovno naučiti umrijeti” raspravlja o etičkim principima i limitima u zdravstvenoj zaštiti. Ovdje autor pokušava odgovoriti na pitanje: do koje granice zdravstveno osiguranje treba pokrivati zdravstvene rizike? Treba li to osiguranje preuzeti sve zdravstvene rizike ili samo neke od njih? Autor misli da granice pokrivanja zdravstvenih rizika, pogotovo s obzirom na tehnološki progres i sve skuplje liječenje nekih bolesti, nužno treba uspostaviti jer se bez toga sustav teško može održati. Veliki je problem u tome kako uspostaviti tu granicu snošenja zdravstvenih rizika. Autor ovdje ulazi u dosta sofisticiranu raspravu iz koje izdvajamo ključan pasus: “… razumno je postići široki konsenzus o rizicima koje treba pokrivati i razini do koje ih treba pokrivati. Taj konsenzus implicitno podrazumijeva kompleksnu arbitražu, na primjer između zdravstvene i drugih oblika potrošnje, između očekivanja trajanja života i životnog standarda, između nastojanja da se osigura adekvatna kompenzacija u slučaju nesreće i želje da se smanji 'moralni hazard', koji povećava mogućnost pojave nesreće, između odgovornosti za rizično ponašanje i prava na novi početak”.
Zanimljiviji dio ovog poglavlja sadrži raspravu o “pravičnoj smrti”. Autor se ovdje bavi različitim pristupima medicinskom produženju života i troškovnim granicama koje se u samom liječenju nameću. Naime, postavlja se ključno pitanje: imaju li bogatiji ljudi moralno pravo ulagati vlastita sredstva u produženje života baš kao što to čine kada su u pitanju materijalna dobra i usluge? Drugim riječima: jesu li moralno opravdane nejednakosti pred smrću, koje bi bile logični produžetak nejednakosti ljudi u socijalnom i materijalnom pogledu. Odgovor autora je negativan. Ono što je u pogledu produženja života materijalno i tehnički dostupno, istovremeno ne mora biti pravedno. Mogućnost privilegija pred smrću proizlazi iz dualizacije ili hijerarhijalizacije zdravstva, slijedom koje bogati mogu sebi priskrbiti mnogo kvalitetnije liječenje nego siromašni. Van Parijs smatra da se nejednakošću pred smrću razbija iskonska jednakost ljudi i tako otvaraju pukotine u društvu koje vode njegovom razbijanju i destrukciji. On stoga pomalo patetično ponavlja parolu sadržanu u naslovu ovog poglavlja prema kojoj ljudi jednostavno moraju naučiti pravedno umirati. Ako želimo održati solidarnost, koja je vitalni uvjet egzistencije društva, treba prihvatiti smrt kada je ona tehnički izbježiva, i to u ime pravde za sve. “Tako ćemo, u krajnjoj liniji, poboljšati kvalitetu življenja svih, pomažući očuvanju zajednice koja je ugrožena vrhovnom privilegijom, privilegijom pred smrću”, zaključuje autor.
Treće poglavlje knjige o prirodnoj baštini i mirovinskim režimima također je zanimljivo. U prvom njegovom dijelu govori se o solidarnosti među generacijama. Autor pritom raspravlja o “pravednom nasljedstvu” i “pravednim transferima”. Prvo podrazumijeva prijenos resursa onima koji iza nas slijede, a drugo raspodjelu resursa između starosnih grupa unutar datog društva. U oba slučaja autor se zalaže za princip tzv. “realne slobode za sve”, što je inače naslov jednog njegovog rada ( Real Freedom for All ). “Prema toj koncepciji, pravda zahtijeva da prava budu tako definirana i resursi tako raspodijeljeni da realna sloboda onih koji imaju najmanje bude koliko god je to moguće velika”. Kada je riječ o nasljeđivanju resursa, Van Parijs izvodi zaključak da svaka generacija ne mora dati čisti prinos ekonomskom napretku čovječanstva, nego samo treba osigurati da rast artificijelnih resursa kompenzira iscrpljivanje prirodnih resursa planeta. Ka da je o mirovinama riječ, autor se vraća institutu temeljnog dohotka, odnosno temeljne mirovine, koja se slobodno nadograđuje raznim oblicima dodatnih mirovina kroz individualno i grupno osiguranje. Tako on potvrđuje svoju poziciju lijevog liberala koji se zalaže za maksimalno ostvarenje “realne slobode”. Ta je sloboda moguća ako ljudi uz podršku zajednice mogu riješiti osnovne egzistencijalne probleme, pa se polazeći od toga s punom snagom mogu posvetiti zadovoljavanju drugih, E. Fromm bi rekao, pravih ljudskih potreba.
Knjiga Philippe Van Parijsa pokušava definirati odgovore na neka temeljna socijalna pitanja, koja većini analitičara u socijalnoj politici ostaju u pozadini interesa, jer su opsjednuti velikom fiskalnom i institucionalnom krizom socijalne države. Knjiga je neobična, ali upravo stoga ima značajnu heurističnu vrijednost u traženju novih temelja na kojima će se obnoviti solidarnost ljudi.
Vlado Puljiz