Slovenski je tranzicijski put do sada bio unekoliko drukčiji nego u većini ostalih postsocijalističkih zemalja u Europi. Uzrok tome leži u blažem diskontinuitetu s prošlošću. Socijalna politika je vjerojatno najočitiji primjer tome. Premda nisu samo čisti nastavak, sadašnji trendovi u Sloveniji čvrsto su ukorijenjeni u logiku proteklog razvojnog sustava. Brza privatizacija te rapidno smanjivanje socijalne potrošnje nisu bili realistična politička opcija tijekom devedesetih godina. Iako smo svjedoci segmentacije tržišta rada, te povećavanja siromaštva i stopa nejednakosti, oni uglavnom nisu bili tako oštri u usporedbi s ostalim postsocijalističkim zemljama. Stanje reformi sustava socijalne sigurnosti (zdravstvene politike i zdravstvenog osiguranja, mirovinskog sustava, osiguranja za vrijeme nezaposlenosti i ostalih sustava socijalne zaštite), obrazovne politike i politike tržišta rada objašnjavaju zašto je tome tako. Posebno u sustavu socijalne sigurnosti ne može se jasno identificirati nijedan veći rez u pravima i javnoj potrošnji, a koji ne bi ozbiljno utjecao na socijalno stanje stanovništva, iako postoji određen pomak odgovornosti za vlastito blagostanje od države na pojedinca. Također se može uočiti “prikrivena” privatizacija u tercijarnom obrazovanju, ali ona nije utjecala na mogućnost nastavka školovanja mladih generacija. Pored toga, donijeta je široka paleta mjera aktivne politike zapošljavanja u cilju borbe protiv strukturne nezaposlenosti, te poticanja uključivanja nezaposlenih osoba u te mjere. Usprkos tome se ove politike suočavaju s brojnim problemima, koji su u članku jasno naznačeni. Međutim, kritike da je slovenska socijalna politika preskupa, uzimajući u obzir razvojni značaj socijalne dimenzije, uskogrudne su i parcijalne. Imajući to na umu, točniji opis slovenske socijalne politike jest da je ona previše pasivna, neučinkovita i bez jasno definirane strategijske uloge.