Promjene u svijetu rada vode rastućoj potrebi za reguliranjem fleksibilnih oblika rada, a za roditelje i pružatelje skrbi to dodatno traži Direktiva o ravnoteži između poslovnog i privatnog života roditelja i pružatelja skrbi (EU/2019/1158) koju je Hrvatska prenijela u nacionalno zakonodavstvo 2022. godine. Istovremeno, istraživanja ukazuju kako prilagodbe radnog zakonodavstva u tom smjeru, uz pozitivne, mogu imati i negativne učinke na dobrobit zaposlenika i rodnu ravnopravnost te je bitno voditi računa o javnopolitičkom, organizacijskom i kulturnom kontekstu unutar kojeg se fleksibilni oblici rada reguliraju. Kako je potonja rasprava izostala u procesu prilagodbe hrvatskog zakonodavstva, ovaj rad promišlja jakosti i slabosti trenutnog uređenja fleksibilnih oblika rada za roditelje i pružatelje skrbi u Hrvatskoj, stavljajući ga u komparativnu perspektivu te u kontekst dosadašnjih spoznaja o učincima fleksibilnih oblika rada na dobrobit zaposlenika i rodnu ravnopravnost. Ukazuje kako šire reguliranje prava na fleksibilne oblike rada zbog potrebe skrbi nije pratilo promišljanje negativnih učinaka koje takvi oblici rada mogu imati na dobrobit zaposlenika i rodnu ravnopravnost te time niti uvođenje mehanizama koji bi iste mogli prevenirati ili ublažiti.