Stanje u hrvatskom sustavu socijalne skrbi za osobe s mentalnom retardacijom i drugim teškoćama nije zadovoljavajuće, jer postojeći koncept nije prihvatljiv sa stanovišta ljudskih prava, međunarodnih konvencija i kvalitete života koja se nudi pojedincu. Izgradnja dualnog sustava (redovnog i specijalnog) u svrhu zadovoljavanja različitih potreba osoba s teškoćama (odgoj, obrazovanje, rehabilitacija, zdravstvo, zapošljavanje itd.) pokazala se, kako u nas tako i u svijetu, kao skup i, u pravilu, nekvalitetan pristup u rješavanju problema osoba s teškoćama. Usprkos velikim ulaganjima društvene zajednice u izgradnju institucija tijekom proteklih 50-tak godina, činjenica je da je svega trećina osoba s teškoćama bila obuhvaćena stručnim tretmanom u tim ustanovama, dok je ostala većina bila smještena ili u neadekvatne institucije socijalne skrbi ili zdravstva, ili je živjela kod kuće bez gotovo ikakve stručne podrške i pomoći. Od devedesetih godina u razvijenim zemljama svijeta prevladava socijalni model u rehabilitaciji osoba s teškoćama, koji se temelji na filozofiji inkluzije i koji promovira pravo svakoga čovjeka na participaciju u životu zajednice, bez obzira na njegove karakteristike po kojima odstupa od tzv. “prosjeka” ili većine. Kako bi se ostvarila inkluzija, nužno je razviti mrežu stručnih službi podrške u lokalnim sredinama koje će, poštivajući princip najmanje restriktivne okoline, svakoj osobi s teškoćama, a u skladu s njezinim individualnim potrebama, pružiti onaj oblik i opseg podrške koji će joj osigurati ostanak u zajednici i uspješnu participaciju u socijalnom životu.