Globalno restrukturiranje gospodarstva osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog stoljeća najviše se odrazilo na starije radnike. Budući da je nezaposlenost tih godina u gotovo cijeloj Europi bila relativno visoka, svi socijalni partneri (vlade, poslodavci i sindikati) podržavali su smanjenje radne snage na način da se stimulira višak starijih radnika na odlazak u mirovinu, što je bilo politički mnogo prihvatljivije od nezaposlenosti mlade populacije. Iako su se strategije ranog izlaska iz radne snage nešto razlikovale u detaljima u pojedinim zemljama Europske unije, ishod je bio isti: stariji su radnici bili sistematično i permanentno isključivani iz radne snage. Više od tri četvrtine radne snage napuštalo je zaposlenost prije službene dobi za odlazak u mirovinu. Zbog usmjerenosti politika zapošljavanja na rano umirovljenje starijih radnika odnosno njihovo isključivanje, neki autori takav pristup nazivaju naprosto kulturom ranog izlaska iz aktivnosti. Sedamdesetih, osamdesetih i početkom devedesetih godina ona je, kao jedna od mjera za smanjivanje nezaposlenosti, pogotovo mlade populacije, prevladavala gotovo u svim europskim zemljama. U Hrvatskoj su se problemi u zapošljavanju starijih osoba javili daleko kasnije nego u našem europskom susjedstvu. Značajne promjene u strukturi nezaposlenosti što su se desile u posljednjem desetljeću u našoj zemlji išle su na uštrb upravo ove kategorije radnika. “Zbrinjavanje” starijih osoba i u nas se velikim dijelom rješavalo prijevremenim umirovljenjem (obično uz tzv. dokup staža), a one starije osobe koje nisu udovoljavale zakonskim uvjetima za prijevremeno umirovljenje ostale su ili nezaposlene ili su, nakon nekog vremena, “ispale” iz radne snage. Nezaposlenost starijih osoba se u posljednjih nekoliko godina ubrzano povećava. U usporedbi s ostalim dobnim skupinama, radnici stariji od 50 godina imaju daleko veću stopu rasta nezaposlenosti. K tomu, kad jednom postanu nezaposleni (što se sve češće događa zbog ponovno učestalijih stečajeva), ta skupina redovito prelazi u dugotrajnu nezaposlenost, s vrlo malim šansama da se vrati u zaposlenost. U uvjetima kada ponuda radne snage uvelike premašuje njezinu potražnju (a što je već duže vrijeme slučaj u našoj zemlji), nekim skupinama, a tu svakako spadaju i stariji radnici, potrebna je posebna pomoć na tržištu rada. Stoga je pri definiranju politike zapošljavanja, kako na nacionalnoj tako i na regionalnoj razini, ovoj ugroženoj skupini potrebno posvetiti posebnu pozornost, u smislu provođenja posebnih programa za poticanje njihova zapošljavanja.