Mnoge zemlje, uključujući Hrvatsku, podupiru potrebita kućanstva ne samo socijalnim transferima, nego i »socijalno motiviranim« sniženim stopama poreza na dodanu vrijednost (PDV) na dobra poput hrane. Te mjere koriste i bogatijima pa je pitanje je li umjesto sniženja PDV-a poželjnije povećati socijalne naknade koje bolje ciljaju kućanstva s nižim dohocima. U ovom radu analiziraju se distributivni učinci hipotetske reforme hrvatskoga sustava poreza i transfera koja uključuje: (a) ukidanje socijalno motiviranih sniženih stopa PDV-a; (b) povećanje izdašnosti i broja korisnika zajamčene minimalne naknade (ZMN) i naknade za ugroženog kupca energenata (NUKE). Reforma je dizajnirana da bude fiskalno gotovo neutralna u smislu da gotovo sav dodatni PDV odlazi na povećanje iznosa ZMN-a i NUKE-a. Rezultati analize, provedene pomoću detaljnoga mikrosimulacijskog modela poreza i transfera koji koristi podatke iz EU-SILC-a i Ankete o potrošnji kućanstava, pokazuju da reforma smanjuje siromaštvo i nejednakosti temeljene na dohotku nakon poreza i transfera, unatoč povećanju regresivnosti PDV-a i smanjenju progresivnosti ZMN-a i NUKE-a.