U radu je prikazano istraživanje čiji su ciljevi bili (1) ispitati različita obilježja neformalne i formalne podrške obiteljima s djecom i to s obzirom na izvore, vrstu i percipiranu kvalitetu podrške te (2) utvrditi razlikuju li se navedena obilježja neformalnog i formalnog sustava pomoći roditeljima s obzirom na obiteljsku strukturu i spol roditelja. Uzorak se sastojao od 384 roditelja iz dvoroditeljskih i 317 roditelja iz jednoroditeljskih obitelji iz četiri najveća hrvatska grada. Prikupljeni su podaci o vrsti (financijska,materijalna,praktičnaiemocionalna) i izvorima podrške primljene od članova prirodne mreže, te primljenim i potrebnim oblicima državne pomoći obiteljima u novcu ili uslugama. Faktorskom analizom određene su latentne dimenzije zadovoljstva roditelja društvenom podrškom nazvane zadovoljstvo sustavom formalne podrške obiteljima, zadovoljstvo podrškom bliskih osoba te zadovoljstvo podrškom drugog roditelja i njegove obitelji. Rezultati su potvrdili povezanost strukture obitelji s primanjem neformalne i formalne podrške. Samohranost općenito povećava vjerojatnost primanja više podrške iz različitih izvora neformalne mreže, osim podrške drugog roditelja i njegovih roditelja, koju u značajnoj mjeri primaju roditelji iz dvoroditeljskih obitelji. Samohrani roditelji uglavnom primaju i više pomoći formalnog sustava podrške obiteljima. Međutim, podaci pokazuju da kod obje vrste obitelji velik dio potreba za formalnom pomoći ostaje nezadovoljen. Rezultati se raspravljaju u kontekstu prepreka ostvarenju socijalnih prava. Utvrđene razlike među spolovima ukazuju na to da samohrani očevi, iako imaju rodno atipičnu ulogu skrbi za djecu, donekle zadržavaju rodno stereotipan odnos prema traženju i primanju pomoći.