Karitativna socijalna skrb je tržišni predvoditelj u pružanju socijalnih usluga. Neokorporativne strukture rezultirale su izuzetnom situacijom, kakvu imamo u posljednje vrijeme. Za njih je karakteristično sljedeće: povlašteni položaj u određenim okolnostima u odnosu na komercijalne pružatelje usluga, kartelski ugovori koji imaju samo djelomičnu zakonsku legitimnost, financijska ovisnost o državi, kao i pravo glasa u planiranju socijalne politike. Kritike sa stajališta Ordnungspolitik nastoje dokazati neuspjeh unutarnjih i vanjskih kontrola te, prije svega, kompetitivnih struktura. Moguće polazne točke za reformu mogu se temeljiti na zajamčenim jednakim šansama i na nediskriminatornom odnosu prema komercijalnim opskrbljivačima. Vladinu monopsonsku moć trebalo bi ukloniti decentralizacijom pregovaranja. Pored toga, položaj onih koji imaju pravo na takve usluge trebalo bi ojačati većom individualnom pomoći, u kombinaciji s raspodjelom novca.