Cilj je ovoga rada opovrći pozitivistička shvaćanja, ne samo u prirodnim već i u socijalnim znanostima, po kojima su intelektualni i tehnički sadržaji moderne medicinske znanosti – njezini koncepti, činjenice, metode – “čisto” empirijske, prirodnoznanstvene. U suprotnosti spram toga prevladavajućeg stava, polazi se od tvrdnje da u proučavanju zdravlja i bolesti valja primijenjivati bitno metodologijsko načelo “dvostrukog diskursa”, koje uključuje prirodnoznanstveni ali i socijalni diskurs kao jednakovrijedne. Tek u okviru sadržajno-disciplinarno različitih, ali bitno komplementarnih načina proučavanja (jedan prirodnoznanstveni a drugi socijalni), otvaraju se brojni putovi za plodno i mnogostruko istraživanje zdravlja i bolesti. Obveza da se o zdravlju i bolesti, uz biomedicinski referentni sustav, raspravlja i u okviru socijalnoga referentnog sustava, određena je najmanje dvjema bitnim činjenicama: čovjek je po prirodi “neprirodan”; velik dio čovjekova biologijskog bivstvovanja podliježe stalnom društvenom uplitanju, što znači da su “egzistencijalne” osnove zdravlja i bolesti izvanmedicinske. U zaključnom dijelu rada navode se neke strukturne osobine i funkcije socijalnog diskursa zdravlja/bolesti koje ga bitno razlikuju od prirodnoznanstvenog. Za razliku od prirodnoznanstvenoga diskursa, socijalni diskurs zdravlja/bolesti otvara prostor za afirmaciju potreba najvećeg broja ljudi koji se nalaze izvan tokova medicinsko-profesionalnog i/ili političkog odlučivanja, tj. dovodi do demokratizacije područja zdravstva. Najvažnije implikacije socijalnog diskursa valja očekivati u većoj “produktivnosti” suvremenog liječnika; sasvim je sigurno da suvremeni liječnik, polazeći isključivo od biomedicinskog diskursa, nije više u dovoljnoj mjeri kompetentan ni u razumijevanju a još manje u liječenju mnogih bolesti koje prevladavaju u suvremenom društvu. Upravo zato je iznimno važno da suvremeni liječnik što prije shvati intelektualnu vrijednost socijalnog diskursa u svome svakodnevnom djelovanju.