Hrvatska je 2002. godine provela radikalnu reformu mirovinskog sustava privatizacijom dijela javnog sustava, takozvani II. stup definiranih doprinosa, te uvođenjem i III. dobrovoljnog stupa. Reforma je provedena po modelu Svjetske banke slično kao i u drugim tranzicijskim zemljama. Za razliku od drugih tranzicijskih zemalja, hrvatski je sustav preživio krizu i u njemu nisu poduzimane značajnije dodatne reforme.
U tekstu se tematizira korist i potreba provođenja evaluacija ovako opsežnih reformi kao razvoj politike utemeljene na dokazima. U tom kontekstu, analiziraju se mirovinske reforme u zemljama višegradske skupine (Poljska, Slovačka i Mađarska) gdje je pod utjecajem krize ukinuto obvezno članstvo u II. stupu. Glede politike mirovinskih reformi, u ovim zemljama na djelu je proces konvergencije.
Rasprave o privatizaciji mirovinskog sustava sežu u prvu polovicu 1990-ih, a uvođenjem II. stupa govorilo se o razvoju tržišta kapitala, poticanju gospodarskog razvoja, novog zapošljavanja te većih mirovina. Premda je bilo političkih planova o privremenom zaustavljanju uplata u II. stup, on je preživio krizu. Suočena s manjim mirovinama iz I. i II. stupa za dobrovoljne drugostupaše od mirovina iz I. stupa vlada je dala dodatak dragovoljnim drugostupašima koji se vraćaju u I. stup. Reformom 2018. znatan dio dodatka imaju i obvezni drugostupaši. Analiza javnog diskursa govori da su glavne dnevne novine dio medijske kampanje obveznih mirovinskih fondova (OMF), zapravo društava za upravljanje mirovinskim fondovima, i u njima nema mjesta za drugačije mišljenje o II. stupu. U tekstu se analiziraju operativni troškovi društava za upravljanje OMF-ima, dominanta ulaganja u države obveznice čime se povećava javni dug te, imajući u vidu javne podatke, tranzicijski trošak.
Zaključno se vrednuju dometi mirovinske reforme s nalazima evaluacije koji ukazuju na neodrživost II. stupa te njegovu reformu kao u spomenutim tranzicijskim zemljama.