Hospicijski pokret u Americi oblikovalo je nekoliko ključnih činitelja koji su zajednički stvorili jedinstven i djelotvoran hospicijski model, ali također i model koji je ograničen u kreativnosti i opsegu glede zadovoljavanja budućih promjenjivih potreba vezanih za umiranje u Americi. Hospicijski model, temeljen na kućnoj njezi, omogućio je ubrzani rast hospicijskih usluga i troškova diljem Amerike. Želja za deinstitucionalizacijom skrbi umirućih osoba i pružanjem holističke skrbi i potpore oblikovala je kulturu hospicijske skrbi. Također, početni katalizator za razvoj programa činilo je uključivanje federalnog financiranja njege. Međutim, te iste odredbe osujetile su hospicijski razvoj stvaranjem programskih destimulacija, što također uključuje ograničavanje njege osoba za koje se prognozira da im je preostalo najviše šest mjeseci života. Kratki boravak u hospiciju donekle je rezultat našeg kulturološkog pristupa o potpunom iskorištavanju tehnologije bez obzira na popratne troškove. Američka dihotomija između njege i liječenja ističe takvu potrebu za njegom pri kraju života koja podržava prijelaz od primarne liječničke k primarnoj palijativnoj skrbi. Ono što moramo svakako prepoznati je da ovo dvoje mora egzistirati zajedno kako bi se djelotvorno skrbilo o smrtno bolesnim pacijentima, dok se približavaju kraju života.