U ovom članku želimo povezati osobnu svijest o smrtnosti, umiranju i smrti s društvenom brigom, osposobljenošću i ljubavlju društva za umiruće, koje bi trebale pomoći umirućima u procesu “otpuštanja” života. Hospicij i palijativna skrb (HPS) program je koji se razvio iz ove međusobne povezanosti, ovisnosti. HPS-program preuzima aktivnu ulogu u oblikovanju zajedničkih i osobnih vrednota vezanih uz smrt i umiranje. Upotrebljavajući referentni okvir kognitivne prakse, pokazat ćemo da su ove vrednote oblikovane u društvenom životu preko stvarnih situacija i događaja, izraslih kroz hospicijski timski rad s pacijentima, obiteljima i društvenim službama. Hospicijski program se razvija kroz iskustveno učenje koje se događa u socijalnoj interakciji koja uključuje ne samo profesionalce, pacijente i obitelji već i širu zajednicu. Tko može bolje nego hospicijski tim brinuti o zaštiti društvene svijesti o specifičnim potrebama smrtnobolesnih i umirućih osoba, ili prepoznati potrebu za podrškom obitelji i prijateljima umirućih? Neki od zaista predanih liječnika imaju bogatstvo praktičnog znanja i primijenjenog istraživanja te su spremni dijeliti to s drugima. Odgovorni za profesionalno obrazovanje trebaju inicirati promjene u srednjoškolskom, dodiplomskom i permanentnom obrazovanju, kako bi prenijeli ovu mudrost u sustavno javno obrazovanje, kao i uključili ne samo profesionalni tretman i principe timskog rada nego i vještine koje izgrađuju zajednicu.