Nemogućnost samostalne brige o sebi često je u starijoj dobi uzrokovana djelovanjem raznih bolesti. Skrb za osobu oboljelu od demencije opisana je kao najzahtjevniji oblik skrbi zbog intenzivne i dugotrajne njege. S obzirom na to da trenutno oko 47 milijuna ljudi boluje od ove bolesti, čija se ekspanzija tek očekuje, može se reći da ima velik ekonomski značaj za društvo. Moderne obitelji, uslijed zahtjeva svakodnevnog života, više nisu u mogućnosti adekvatno brinuti o svojim članovima, zbog čega je povećana potreba za formalnim oblicima skrbi. Profesionalni, odnosno formalni njegovatelji su stručnjaci različitih profesija koji se svakodnevno suočavaju s mnogim izazovima skrbničkog odnosa. Cilj ovog istraživanja bio je dobiti uvid u poteškoće i dobrobiti rada s osobama oboljelim od demencije iz perspektive formalnih njegovatelja. U kvalitativnom istraživanju sudjelovalo je 15 njegovatelja iz 4 različite institucije na području grada Zagreba s kojima su provedeni polustrukturirani intervjui. Rezultati tematske analize podataka pokazali su da njegovatelji kao probleme u radu prepoznaju nerazumijevanje od strane članova obitelji te organizaciju rada. Osim toga, skrb ih dovodi do iscrpljenosti i osjećaja bespomoćnosti. Kada govorimo o dobrobitima rada, rezultati pokazuju da osim emocionalnog ispunjenja i povećanog osjećaja smisla i životne svrhe, njegovatelji dobrobitima percipiraju i osobni rast te stečeni novi pogled na osobe starije životne dobi. Zaključno, istraživanje pokazuje da su potrebna daljnja sustavna istraživanja o njegovateljima, kako bi se dobile smjernice za razvijanje sustava koji se za Hrvatsku može okarakterizirati prilično nedostatnim s obzirom na postojeće potrebe.