Republika Hrvatska ima izrazito centralizirani sustav socijalne skrbi, pa tako i socijalnih službi. Centralizaciju su najviše uzrokovale ratne prilike i tranzicija u tržišnu ekonomiju, koje su osjetno povećale siromaštvo i druge oblike socijalne ugroženosti stanovništva. Danas se u promijenjenim, donekle stabiliziranim prilikama, nužno nameće potreba reforme sustava socijalne skrbi. U tome decentralizacija socijalnih službi predstavlja bitnu komponentu. Reforma bi trebala omogućiti da korisnici, umjesto objekta, postanu subjekt sustava socijalne skrbi. To znači da se njihove potrebe trebaju artikulirati u lokalnoj zajednici i da korisnici ravnopravno s drugim akterima sudjeluju u kreiranju i primjeni socijalnih programa. Decentralizacija podrazumijeva lokalno socijalno planiranje, pluralizam aktera socijalne politike i aktivnu ulogu korisnika. Radi ostvarivanje svojih programa, socijalne službe se moraju horizontalno povezivati sa službama zapošljavanja, zdravstvene zaštite, obrazovanja, pravosuđa. Razumljivo je da još uvijek postoje snažne prepreke decentralizaciji socijalnih službi, ali isto tako postoje značajni poticaji za decentralizaciju, o čemu se govori u ovom prilogu. Decentralizaciju treba izvoditi postupno, uz primjenu u eksperimentalnim jedinicama, promovirajući dobru praksu, što bi pomoglo u pronalaženju prikladnih rješenja. U radu se predlaže raspodjela osnovnih nadležnosti između triju razina odlučivanja u sustavu socijalnih službi: središnje i županijske razine te razine općina i gradova, kao i pravce budućih promjena.