Kriza identiteta modela »socijalne države« otvorila je niz pitanja za teoretičare i praktičare. Ovi problemi, naravno, nisu zaobišli niti sustav potrošačko stečajne zaštite kojoj je primarni cilj ekonomska i socijalna »rehabilitacija« potrošača što je differentia specifica u odnosu na primarni cilj korporativnog stečaja, namirenje vjerovnika. Prostor koji ovdje imamo ne dopušta detaljnu raščlambu ove problematike, pa smo prinuđeni ograničiti se isključivo na jedno od ključnih pitanja novog potrošačko stečajnog zakonodavstva: prava na dom. Pritom se posebno analizira praksa Europskog suda za ljudska prava (dalje: Europski sud) u postupcima prema čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Pravo na dom«) jer polazimo od pretpostavke da saznanja o ovome mogu biti ključna za razumijevanje problematike rada, kao i za pravilnu primjenu instituta prava na dom. U cilju što sveobuhvatnijeg odgovora na samu temu, uz uvažavanje prethodno navedenog, struktura i koncept rada je tome morao biti prilagođen. Ovaj rad mogao je biti podijeljen na tri dijela što će se i vidjeti tijekom njegovog čitanja, ali to formalno nije učinjeno.