Neosporan je značaj visokoškolskog obrazovanja za profesionalni i osobni razvoj osoba s invaliditetom u cilju socijalne uključenosti. Iako je studiranje osoba s invaliditetom u porastu, uspješnost u studiranju je niža u odnosu na studente bez invaliditeta i ovisi o brojnim demografskim značajkama, kao i onim povezanim s invaliditetom. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati prilagodbu studenata s invaliditetom te utječu li na nju dob i spol studenata s invaliditetom, akademsko obrazovanje majke, društveni status, samostalnost u stanovanju, doživljaj invaliditeta i podrška obitelji u studiranju.
Formiran je prigodni uzorak od 64 studenta s invaliditetom s dva najveća sveučilišta u Hrvatskoj i dva u Srbiji. Primijenjena je skala Prilagodbe studenta na studij i potvrđene su dobre metrijske karakteristike na ovom uzorku. Studentice i studenti s invaliditetom su akademski i socijalno prilagođeni na studij slično vršnjacima bez invaliditeta, a pokazuju nižu razinu emocionalne prilagodbe, osobito studentice. Hijerarhijskom regresijskom analizom utvrđeno je da su niža kronološka dob studenta s invaliditetom i neakademsko obrazovanje majke značajni prediktori bolje akademske prilagodbe. Varijable povezane sa specifičnim implikacijama invaliditeta na studiranje ne objašnjavaju akademsku, a objašnjavaju emocionalnu i socijalnu prilagodbu. Pored višeg društvenog statusa obitelji, studenti koji invaliditet vide preprekom u studiranju pokazuju bolju emocionalnu i socijalnu prilagodbu. Ako smatraju da im je u studiranju neophodna podrške obitelji, pokazat će slabiju emocionalnu i bolju socijalnu prilagodbu na studij.
Zahtjevi i ograničenja povezana s invaliditetom utječu na nižu razinu emocionalne prilagodbe zbog čega mjere psihosocijalne podrške u visokom obrazovanju treba usmjeriti na osnaživanje emocionalnih kapaciteta studenata s invaliditetom.