SUSTAINING THE NEW ECONOMY: WORK, FAMILY, AND COMMUNITY IN THE INFORMATION AGE
Martin Carnoy
New York: Russell Sage Foundation/ Harvard University Press, 2000., 238 str.
Martin Carnoy, profesor ekonomije i obrazovanja na sveučilištu Stanford, autor je brojnih djela koja propituju razne aspekte obrazovne politike i svijeta rada. Knjiga Sustaining the New Economy: Work, Family, and Community in the Information Age (Održavanje nove privrede: rad, obitelj i zajednica u informacijskom dobu) također tematizira ova dva područja, razmatrajući ih u kontekstu suvremenih društvenih transformacija, globalizacije i jačanja informacijskog društva. Promjene u svijetu rada tema je kojoj su svoja djela posvetili mnogi autori u proteklih nekoliko godina. Međutim Carnoy na ovom području nije novopridošlica; knjiga The New Global Economy in the Information Age (Nova globalna ekonomija u informacijskom dobu) koju je napisao desetljeće ranije u suradnji s Manuelom Castellsom (kojega naziva svojim “intelektualnim bratom”), te brojne analize tržišta rada, solidna su podloga na kojoj je izgrađeno ovo djelo. Kao što je vidljivo i iz naslova, konceptualno se ovaj se rad gotovo “bešavno” uklapa u teorije informacijskog doba, naročito u istoimenu Castellsovu trilogiju.
Nova, dinamična globalizirana privreda dovela je do brojnih promjena u načinu na koji radimo, na koji živimo, na koji oblikujemo svoje obitelji i poznanstva, na koji se obrazujemo. Rad nije nestao (u većini svjetskih privreda radnih je mjesta više nego ikada ranije), već je postao fleksibilniji (sadržaj, trajanje i oblik rada postaju promjenljivi), više individualiziran (radnik dobiva specifičan set zadataka pri rješavanju kojih je samostalniji i odgovorniji), nesigurniji (drugo lice fleksibilnosti) te, učestalo, odvojen od društvene zajednice u kojoj se odvija. Pravne, radne, socijalne i obrazovne institucije industrijskog doba, kakve su moderne države uspostavile u proteklom stoljeću, u većini zemalja nisu u stanju kvalitetno ispunjavati svoje zadaće u ovim promijenjenim okolnostima te stoga zalaze u krizu. Kao posljedica toga, povećava se broj osoba na marginama i onih isključenih iz društva, dolazi u pitanje i sama održivost društvene zajednice (na nacionalnom ali i lokalnom nivou), a time se ugrožava i daljnji privredni rast.
U okviru ove argumentacije, Carnoy (uz obimno korištenje raznorodnih izvora podataka) radi mapiranje promjena u svijetu rada, obitelji i drugim centralnim institucijama suvremenih društava. Posebnu pažnju posvećuje razmatranju učinaka različitih modela javne politike i ustroja državnih institucija na razvojni potencijal i društvenu koheziju raznih razvijenih zemalja “prvoga svijeta”.
Prva cjelina koju Carnoy razmatra odnosi se na međuodnos novih tehnologija i tržišta rada. Kroz analizu kretanja zaposlenosti i nezaposlenosti u zemljama OECD-a, Carnoy demantira teze o nestajanju rada (vidjeti npr. Kraj rada Jeremya Rifkina), no ukazuje i na trend pada zaposlenosti starijih muškaraca (nekad glavnih hranitelja obitelji), te velikog i svugdjeprisutnoga (iako prema različitim obrascima) rasta participacije žena na tržištu rada. Brojne metastudije i komparativne analize ukazuju da ulaganje u informacijske tehnologije ne utječe značajno na rast broja radnih mjesta, odnosno na ukupnu razinu (ne)zaposlenosti. Promjene su prvenstveno rezultat dru štveno određenih odluka o upotrebi te tehnologije, ekonomskoj, imigracijskoj i obiteljskoj politici, novom sistemu industrijskih odnosa te institucionalnoj redistribuciji radnog vremena. Razne su zemlje implementirale različite tehnologije na različite načine – negdje povećavajući zaposlenost i/ili fleksibilnost rada, a negdje povećavajući produktivnost rada i/ili razinu plaća. Sve je manje novih poslova u “srednjem razredu” činovnika i kvalificiranih radnika u proizvodnji, a u porastu su “kvalitetni” poslovi menadžera, stručnjaka i tehničara, te u nešto manjoj mjeri oni neprofilirane radne snage u uslugama i proizvodnji. Većina tih radnih mjesta danas zahtijeva nešto višu razinu vještina nego što su ih ti isti poslovi zahtijevali prije tridesetak godina, no ovaj rast se usporio – a ne ubrzao – implementacijom informacijskih tehnologija u proteklih petnaestak godina.
Sljedeća cjelina knjige razmatra transformacije rada u novoj globalnoj ekonomiji. U proteklih nekoliko desetljeća, povećano tržišno takmičenje i kriza razvoja oduzeli su državi neke mehanizme kontrole, što ju je prisililo na reduciranje troškova rada, bilo smanjivanjem plaća (npr. SAD) bilo kroz rast produktivnosti i nezaposlenosti (npr. Njemačka). Novi, dinamični uvjeti zahtijevali su redefiniranje korporativnih društvenih aranžmana (tripartizam) kakvi su – pogotovo u europskim zemljama – bili stvoreni nakon Drugoga svjetskog rata, te promicanje fleksibilne organizacije rada. Dva su oblika strategije fleksibilizacije: jedan potiče angažman i stalno obrazovanje radnika za efikasnost u fleksibilnim radnim zadaćama, dok se drugi zasniva na smanjivanju troškova rada i moći sindikata, ugovaranju vanjske radne snage, te privremenom i povremenom – nesigurnom – zapošljavanju (kojemu tvrtke često pribjegavaju radi zaobilaženja oštre regulative “tradicionalnog” zapošljavanja). Prihvaćanje ovih strategija rezultiralo je dinamičnijim i kontingentnijim tržištima rada u kojima se prosječno trajanje posla smanjuje, a “tradicionalno” zanimanje i životna karijera “u jednoj tvrtci” postaju stvar prošlosti. Fleksibilizira se vrijeme rada, stalnost ugovora, lokacija rada i uvjeti pod kojima se rad ugovara. Značajno manje zaštićeni radnik za razvoj svoje karijere mora se oslanjati na individualni portfelj vještina i mreže poslovnih kontakata. On(a) ne može više očekivati honoriranje senioriteta i iskustva, te rast plaće s godinama staža, već upravo suprotno – smanjivanje prihoda i nalaženje na listi redundantnih u poznim godinama. U većini slučajeva rast broja zaposlenih pratio je i rast nejednakosti u primanjima – a negdje i pad plaća uopće (gdje prednjače anglosaksonske zemlje), što prisiljava sve članove obitelji na angažman na tržištu rada, pa makar ne i po jednakim uvjetima (mladi, stari i žene tradicionalno su potplaćeni za svoj rad). Krivnju za ovakav razvoj mnogi prebacuju na neadekvatno obrazovanje (tzv. skill mismatch ). No premda bolje obrazovanje jamči bolje plaće (pogotovo u informatiziranim granama privrede) nema empirijskih dokaza da je restrukturiranje plaća rezultat promjene u potražnji za vještinama. Međudržavne razlike u kretanju prihoda kazuju da se značajniji razlog ovakvom trendu krije u državnim politikama (minimalnih) plaća i smanjivanju utjecaja sindikata.
Fleksibilan rad stavio je nove zahtjeve pred društvo, zajednicu i obitelj. Svatko tko želi imati šanse u ovoj “utakmici”, mora sebi (i svojim potomcima) priuštiti kvalitetno i permanentno obrazovanje te integraciju u tokove informacija i poslovno-profesionalne mreže. Obitelj, osnovna institucija društvene reprodukcije trenutno teško ispunjava ove zadaće. Tradicionalna moderna obitelj s dva biološka roditelja i djecom već predstavlja manjinu kućanstava u gotovo svim industrijaliziranim društvima. I unutar obitelji promjene su brojne: žene su masovno zaposlene u punom radnom vremenu, zaposlenost je vjerojatna ali neizvjesna, radi se više, a slobodnog je obiteljskog vremena manje (pogotovo u anglosaksonskim zemljama – početkom devedesetih prosječan broj radnih sati godišnje u SAD-u je nadmašio onaj u Japanu). Sam brak je fleksibilniji – razvoda je više, djece manje, a rađaju ih stariji roditelji. Bez adekvatnih javnih društvenih usluga za djecu, ovakav razvoj izuzetno zakida potomstvo, ali i budućnost čitavog društva. Ni tradicionalna formula koja prisiljava ženu na izbor između zaposlenja i obitelji, više ne djeluje. U tradicionalnijim društvima (npr. mediteranskima) i tržištima rada izuzetno se kasno ulazi u brak, a prirodni je priraštaj najniži na svijetu. Carnoy predlaže povećanje javnoga izdavanja za usluge koje pružaju potporu obiteljima, za obrazovanje, te posebno za razne oblike skrbi o djeci. Međutim kao i suvremeno društvo, ovi programi trebaju biti adaptibilni, fleksibilni (što mnogi europski nisu) i morali bi odgovarati stvarnim potrebama i uvjetima korisnika. Obitelj ima vrlo važnu ulogu u stvaranju socijalne kohezije, te joj valja pružiti podršku i zajamčiti određenu (zdravstvenu, egzistencijalnu, obrazovnu) sigurnost (odnosno “fleksigurnost”), na temelju koje će suvremena obitelj biti u stanju uspješno doprinositi boljitku svojih članova i očuvanju društvene cjeline.
U četvrtom poglavlju razmatra se redefiniranje zajednice u fleksibilnoj ekonomiji. Mnoga istraživanja s kraja 20. stoljeća (npr. Putnam i Inglehart) kazuju da se u informacijskim društvima gubi nacionalni identitet – smanjuje se važnost nacije-države i interes za nju u životima građana. Niti tradicionalne lokalne, radničke i građanske asocijacije ne uživaju više stari značaj i povjerenje, već često postaju tek “središta obrane starih pravica”. Civilni angažman u zajednici transformira se prema pojedinim pitanjima, individualnim interesima i mrežama poznanstava. Prema Carnoyu, tri su oblika novih zajednica koje dobivaju na snazi. Zajednice utemeljene na osnovi znanja o sebi i identitetu (kulturnom, etničkom, seksualnom i sl.) – nastaju bilo kao defenzivna reakcija isključenih grupa, bilo kao utočište mobilne individue izdvojene iz lokalne zajednice. Nadalje, nastaju i zajednice temeljene na uporabi znanja, poslovnoj identifikaciji i radnim mrežama/grupama ( work networks ). Treći tip čine zajednice temeljene na potrebi članova za stjecanjem/stvaranjem novih znanja i otvaranju novih obrazovnih prilika za sebe i potomstvo. Iako je značaj ovih oblika zajednice za funkcioniranje i razvoj informacijskog društva neosporan, pitanje je koliko su doista ovo novi oblici zajednice.
Posljednje poglavlje knjige – o održavanju nove ekonomije – propituje ulogu javnog sektora u informacijskom dobu. Inzistiranje na velikim, nefleksibilnim birokracijama koje pretpostavljaju društvo tradicionalnih obitelji i zaposlenja, ne odgovara aktualnim društvenim (obiteljskim, radnim, privrednim, obrazovnim) okolnostima, a države više nisu u stanju ispuniti sva garantirana (mirovinska, zdravstvena) prava sve starijoj populaciji. S druge strane, zagovarači neobuzdanoga slobodnog tržišta ignoriraju očitu činjenicu da su javne službe osnova integraciji i funkcioniranju društva, kao i to da čak i “tržišna” rješenja u područjima od obrazovanja i socijalne skrbi, do transporta/ komunikacija moraju biti regulirana, pa i financirana upravo od države. Za sada empirijske analize efikasnosti privatiziranih obrazovnih, socijalnih i zdravstvenih programa ne pokazuju da su oni po sebi kvalitetniji ili efikasniji od onih javnih/ državnih, a nisu ustanovljene ni veze između rigidnosti radnog zakonodavstva i razine nezaposlenosti. Nove društvene okolnosti zahtijevaju reforme – izradu novoga socijalnog pakta koji garantira rast, sigurnost, participaciju i društvenu koheziju u novim uvjetima. Uloga nositelja političkog legitimiteta – države, i dalje mora biti značajna. No da bi postigla učinkovit razvoj i socijalnu integraciju, ona se mora mijenjati i inicirati drugačije programe i na drugačiji način. Decentralizacija većeg dijela sustava uvažava lokalnu dinamiku i specifičnosti, te doprinosi participaciji lokalne zajednice (usprkos opasnosti da se time još više isključe lokalno marginalizirane grupe i promoviraju interesi lokalnih elita). Također, programi orijentirani razvoju znanja i poticanju inkluzivne cirkulacije informacija, moraju doći u centar suvremene javne politike. Konačno, kao i društvo u kojem djeluju, javne i državne organizacije moraju biti dinamične i fleksibilne.
Teo Matković