Mjere koje se u Srbiji provode kao odgovor na krizu ne podrazumijevaju preispitivanje sustava u cjelini, već se donose kao odraz nužnosti na rashodnoj strani. Pojedine mjere obrazlažu se različitim načelima pa postaje uočljivo da nije jasno definiran model kome se teži. Pod pritiskom krize postaje posebno vidljivo da se javni mirovinski sustav sve više pomjera u pravcu koji će omogućavati samo smanjenje siromaštva u starosti i to u apsolutnom smislu, a ne i održanje standarda nakon umirovljenja. Ovakvo opredjeljenje, ukoliko bi se prihvatilo i na duži rok zadržalo, zahtijeva i određeno redizajniranje postojećeg sustava, kako ne bi došlo do urušavanja njegove unutrašnje logike. Nejasno je, međutim, nastaje li ova suštinska konceptualna promjena kao rezultat strateške i utemeljene odluke ili slučajno. Naposljetku, sve veće oslanjanje na budžetsko financiranje pokreće i pitanje opravdanosti osiguravanja mirovina samo za stare koji su uplaćivali mirovinsko osiguranje i potrebu da se sustav preispita i s tog aspekta.