Polazeći od aktualnih promjena koje su obilježile svijet rada unatrag nekoliko desetljeća, rad sadrži pregled dosadašnjih psihologijskih istraživanja zapošljivosti kao jednog od suvremenih odgovora na rastuću nezaposlenost, nesigurnost posla i potrebu za povećanom mobilnosti radne snage. U tom pogledu, pojam zapošljivosti definiramo na temelju individualnih resursa koji potiču proaktivno suočavanje i fleksibilnost u kontekstu promjenjivih uvjeta na tržištu rada. Predstavljamo dva dominantna i empirijski validirana modela koji determiniraju ključne karakteristike zapošljivih pojedinaca: (1) model temeljen na kompetencijama te (2) dispozicijski model zapošljivosti. U kontekstu oba modela opisujemo temeljne dimenzije zapošljivosti te rezultate istraživanja koji govore u prilog njihovoj važnosti za radnu dobrobit pojedinaca. Također, navodimo nalaze kojima su rezultirala istraživanja dispozicijske zapošljivosti u hrvatskom radnom kontekstu. Na kraju rada kritički se osvrćemo na navedene modele, iznosimo praktične implikacije dosadašnjih spoznaja ovoga područja te ističemo neka od do sada neodgovorenih pitanja za buduća istraživanja.