Grčka je često predmetom zanimanja analitičara europske socijalne politike. Nekada zanemarivana zbog ograničenog interesa, ponekad premalo istraživana zbog nedostatka podataka, Grčka se tek sredinom devedesetih godina uključila u raspravu o razvoju i budućnosti socijalne politike u Europi, tj. tada kada se pojavio stručni i znanstveni interes za “južni model” socijalne države. Bez obzira radi li se o “zasebnoj jedinki” ili o iskrivljenoj verziji kontinentalnog modela, izazovi s kojima se mediteranske socijalne države, a među njima i Grčka, moraju suočiti ne razlikuju se od onih u drugim europskim državama. Cilj ovoga rada jest istražiti do kojeg je stupnja grčka socijalna država sposobna odgovoriti na nove izazove, te istovremeno ostvariti svoje “tradicionalne” ciljeve. U tu svrhu razmotrit ćemo dva područja socijalne politike: mirovine, i zaštitu za vrijeme nezaposlenosti. Ocijenit ćemo njihov obuhvat (broj i skupine obuhvaćenih osoba, razinu naknada), kao i principe koji su ključni za funkcioniranje programa socijalnog osiguranja (pravičnost, efikasnost i jednakost). Na kraju slijedi zaključak da, iako je potreba za modernizacijom socijalne zaštite već odavno istaknuta, prilagodba na novi socioekonomski kontekst do sada je bila fragmentarna i s ograničenom učinkovitošću, bilo zbog nedostatnoga dugoročnog planiranja ili zbog slabosti u njegovu provođenju.